Kada više od pedeset godina nešto ne funkcionira, onda treba prestati s tvrdoglavljenjem i guranjem glave u pijesak. Vrlo sličnim riječima američki predsjednik Barack Obama prekinuo je besmislenu američku politiku prema Kubi. Iako je riječi tek o prvom, gotovo simboličnom koraku, odluka o uspostavljanju diplomatskih odnosa s Kubom najveći je i najznačajniji Obamin vanjskopolitički potez otkako je postao predsjednik. Pokazao je da umije pregovarati, a da je spreman prihvatiti posredništvo (čak i jednog pape), ali i to da je spreman prihvatiti pogodbu iako druga strana i nije učinila bog zna kakve ustupke. Uostalom, Kuba i nije prekinula odnose sa Sjedinjenim Državama, već je bilo upravo obrnuto, pa je i sasvim logično da široke ruke bude ona strana koja je prekinula te odnose i pedeset i više godina ustrajala na embargu protiv Kube.
U svijetu u kojem se već niz godina pregovorima ne može postići ništa konstruktivno niti postići bilo kakav dogovor i sporazum, ovakva vijest odjeknula je poput bombe. Odjednom kao da je sijevnulo da su pomaci ipak mogući, što kao da je otvorilo neku novu nadu da će se u idućem periodu možda ipak riješiti zamršeni i poprilično ustajali problemi koji nad globalnom sigurnošću vise poput giljotine.
Nije slučajan ni tajming zajedničke Obamine i Castrove objave. Puno je tu faktora koji su se isprepleli. Jedan od njih je svakako i prepolovljena cijena sirove nafte. Iako je to ponajprije trebao biti udar na Rusiju, cijena nafte igrala je vrlo važnu ulogu u "kubanskom obratu". Naime, pad cijene nafte počeo je vrlo teško pogađati Venezuelu, koja je velik proizvođač i izvoznik nafte, ali i prvi partner vlasti u Havani. Pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez bio je prema svojim istomišljenicima, braći Castro, široke ruke, što u novcu, što u nafti. Kako je raspadom Sovjetskog Saveza presahnula pomoć koju je Kuba obilato dobivala, novo partnerstvo s Venezuelom omogućilo je kakvo-takvo preživljavanje u izoliranom karipskom komunističkom raju. Sada je potpuno izvjesno da će ta pomoć presahnuti i da Kuba, zbog katastrofalnog stanja u kojem se njeno gospodarstvo nalazi, treba novoga partnera. Iako bi proces normalizacije sa Sjedinjenim Državama mogao potrajati poprilično, a na tom putu moglo bi biti i mnogih vrlo ozbiljnih prepreka, jedini partner koji doista može Kubu izvući iz limba u kojem se trenutačno nalazi upravo su Sjedinjene Države. Washingtonu bi dobar razvoj odnosa s Kubom mogao poslužiti kao pokazna vježba kroz koju bi nekim drugim željama u Južnoj Americi (ponajprije Venezueli) pokazali da Amerika sada drugačije razmišlja i da više nije organizator pučeva i eksploatator, već netko tko je otvoren za suradnju i partnerstvo. Činjenica da je južnoamerički papa bio katalizator pregovora između SAD-a i Kube, govori dosta jasno u prilog tome da i on želi da se napokon počnu konstruktivno rješavati odnosi na dvama američkim kontinentima zato što upravo taj dio svijeta vjerojatno vidi politički poligon na kojemu ima naviše potencijala za stvaranje boljih odnosa.
No ovo je svakako i trenutak kada pogled treba svrnuti na Sjevernu Koreju. Već je niz godina jasno da će sjevernokorejski režim pasti onda kada Kina procijeni i odluči da je Pyongyang prevršio svaku mjeru. Peking je do sada dosta čvrsto stajao uz režim u Pyongyangu bez obzira na sve gluposti koje je ovaj znao upriličiti. No posljednjih dana počeli su se javljati dosta jasni signali da je Kim Jong-un pretjerao i da Kina više ne želi podržavati to ludilo. Iako o kolapsu režima u Pyongyangu ne govori pekinški politički establišment, o tome je progovori jedan umirovljeni general koji je svoju karijeru nastavio kako savjetnik. On je prije koji dan napisao da je Sjeverna Koreja kineski saveznik koji velikim koracima grabi prema propasti i koji više nimalo nije dostojan podrške koju je do sada obilato dobivao. Vrlo je jasno kazao da je "kolaps režima koji narod ne podržava samo pitanje trenutka". Iako su zapadni novinari krenuli u potragu za generalom, dobili su nešto puno opipljivije – izjavu kineske vojne vrhuške da se oni više nego ikada do sada slažu sa svojim bivšim generalom. Ako Kina doista već pili daske za lijes u koji će pokopati Kimov režim, onda je na pomolu još jedan veliki politički obrat. Možda i veći od onog kubansko-američkog.
>> Povijesni dogovor: SAD i Kuba ponovno uspostavljaju diplomaciju nakon 50 godina!
Marina Marina jadno dete