Kada je imenovana na čelo Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Nataša Novaković je u dijelu javnosti percipirana kao produžena ruka HDZ-a. No, ta zabluda nije potrajala pa se ubrzo pokazalo da je riječ o barem podjednako “crnoj Daliji”, kako su nazivali njezinu prethodnicu Daliju Orešković.
Naime, Nataša Novaković svoj posao radi do te mjere beskompromisno i hrabro da je vrlo brzo postala trn u oku oporbe i vladajućih, pa se ovi prvi domišljaju kako sustavno omalovažavati njezin rad, a ovi potonji kako joj srezati ovlasti i onemogućiti joj da tako savjesno prekapa po njihovim putnim nalozima i imovinskim karticama. Premda ova institucija predstavlja snažan alat koji ukazuje na malformacije sustava i njegovih nositelja, ni Povjerenstvo nije svemoguće. Oni su tek etičko tijelo, a ne tijelo kaznenog progona, no tako i treba biti jer čemu onda služi Porezna uprava ili DORH?
Ako je suditi po tektonskim poremećajima u Vladi i u pojedinim državnim tvrtkama u samo nekoliko posljednjih tjedana, tamo gdje ovlastima ograničena Nataša Novaković zastane, nastavljaju novinari. Dovoljno je preletjeti portale ili prelistati novine: afere pljušte takvim intenzitetom da ih je teško i pratiti.
Da novinari ne rade svoj posao Bandićeva žena u kešu bi kupila stan u centru Zagreba incognito, kao što bi prethodno njezin muž omogućio kraljevima Adventa da kućice dobiju u pola cijene i nikome ništa. Nesrazmjeri u imovinskoj kartici ministra Kujundžića, ministra Krstičevića, ministra Bošnjakovića i dalje bi bili tek teret na njihovoj savjesti, a možda ni toliko. Da novinari ne rade svoj posao hrvatski vojni helikopteri i danas bi letjeli premda su nakon ruskog servisa prijavljeni brojni problemi. Direktor APN-a koji je sinu kupio stan iz programa APN-a i danas bi promišljao kako ga je sramota koliko nema. I tako unedogled.
Istodobno, hrvatska država je rekorder po broju sudskih postupaka protiv novinara i medija, a sudovi su revniji u liječenju kojekakvih “duševnih boli“ nego u zaštiti slobode misli i izražavanja. Više od tisuću novinara u Hrvatskoj danas je u sudskim postupcima. Točnije, u Hrvatskoj je na snazi najmanje 1163 sudskih procesa protiv novinara i njihovih medijskih kuća pa ispada da su češće u sudnicama nego u redakcijama.
Ništa manje važno, prijetnje novinarima postale su svakodnevne u komentarima na društvenim mrežama i portalima, gdje su otvorene prijetnje postale samorazumljive, što je opasno za društvo. Ima li boljeg pokazatelja stanja slobode govora u Hrvatskoj i stanja slobode medija koje se svake godine sve više srozava?
Aktualnoj vladi takvo stanje itekako odgovara, štoviše, takvo stanje vlada i podgrijava. Onima koji uporno figuriraju kao usamljeni borci protiv korupcije u ovoj zemlji premreženoj kriminalom, korupcijom i nepotizmom, premijer iz Dubrovnika poručuje da su imovinske kartice njegovih ministara tema koja je passé i da bi se novinari trebali baviti bitnijim stvarima.
No, kada bi takvi premijerovi stavovi bili mjera bitnog, nikada ne bismo svjedočili fenomenu Darija Juričana, četvrte političke sile u Hrvatskoj, čijoj upornoj borbi protiv korupcije, uz vjetar u leđa koji mu daju mediji, valja zahvaliti buđenje 20.000 ljudi koji su u subotu izišli na Trg. A to je tek početak.
Nisu se novinari baš iskazali u borbi protiv korupcije. Afera HPB-KIO teška 150 milijuna kuna je bila prilika da se novinari iskažu ali oni umjesto razotkrivanja pozadine te afere odabrali su zataškavanje i to zato jer su upleteni u tueteni u tu klasičnu pljačku s njima na istim ideološkim pozicijama. Ovakvih primjera je bezbroj.