Protekli vikend u Hrvatskoj obilježila su dva događaja barem na prvi pogled suprotnih predznaka – osnivanje stranke “nove” ljevice, u znaku petokrake, te prosvjed “čistih” pravaša, sav u znaku pozdrava “Za dom spremni”. Gle sablazni i neprirodnog općenja: kad bismo politički spektar stavili na kružnicu, oni su toliko suprotni da se na drugoj strani već gotovo dodiruju. Teško je zapravo odabrati tko je među njima više zalutao u prostoru i vremenu. Oni koji prosvjeduju protiv zabrane “ZDS” radeći to tako da si ni Udba ne bi bolje poželjeti mogla – ili oni koji osnivaju stranku “nove” ljevice, a zapravo im se aktivizam, kad se sve zbroji i oduzme, svodi na zaštitu tekovina Titove revolucije ili prokazivanje Hrvatske kao nedemokratske i profašističke tvorevine. Što je u svemu tome – novo?
Osim što su poneka stara lica zamijenjena novima, ali s gotovo istom retorikom? Za HOS-ovce je jasno, kad bi ih se natjeralo na odricanje od pozdrava uz koji su išli u rat, iz kojeg se mnogi među njima nisu vratili, bilo bi im kao da su i sami pljunuli na tu žrtvu. Mnogima od njih u životu nakon toga više ne bi ni ostalo mnogo čvrstih oslonaca. To što taj pozdrav tvrdokorno prati i zlokoban odjek iz nekog drugog vremena oni ne čuju ili ne žele čuti. No, što je to što tjera cvijet postkomunističke inteligencije na pokušaj udahnuća novog života crvenom pentagramu? Očito, i oni su slijepi i gluhi na argumente da se petokraku ne može oprati od masovnih zločina i desetljeća diktature, te da je zajedno s ostalim simbolima svih totalitarnih režima ne moramo nužno zabraniti, ali itekako možemo izgnati iz javnog života i gurnuti na margine, gdje ove dvije stranke prirodno i spadaju. No, njima su to očito tek grijesi otaca, koji za njih imaju neku sentimentalnu vrijednost.
Valjda se i oni osjećaju kao da bi pljunuli na njih kad bi se odrekli njihovih nedjela. Trebamo li povjerovati da će se kasta privilegirane komunističke inteligencije, do jučer na sisama radničke klase, a danas na sisama civilnog društva, žrtvovati za radnička prava i socijalnu jednakost? Kajgod. Najglasnije i najstrasnije govore kad proizvode i prokazuju ideološke neprijatelje tekovina revolucije, po dobro poznatom naslijeđenom obrascu. U galeriji likova na osnivanju stranke zatekao se niz u javnosti prepoznatljivih ljudi, ali na koncu se sve ipak svodi na one koje su izabrali da sve njih predstavljaju u javnosti.
A za lidera su izabrali povjesničara Dragana Markovinu, poznatog po izjavama kao što su “Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga”, “Kad zasvira hrvatska himna, ja bih volio da Hrvatska izgubi”, “Meni danas Hrvatska ništa ne predstavlja”, koji javno priča koliko je bio negativno potresen zbog općenarodnog oduševljenja oslobođenjem generala u Haagu. Očito je da je uz njega tu još mnoštvo drugih koji Hrvatsku više ili manje građanski prihvaćaju tek kao trenutačnu geopolitičku datost. Ako ništa drugo, izlazak Jugoslavena i postkomunista iz ormara pokazuje da je hrvatsko društvo danas dovoljno zrelo otrpjeti i to što bi donedavno bila nepodnošljiva provokacija. Njihovo slobodno djelovanje bit će najbolji kontraargument za teze o Hrvatskoj s kojima se razbacuju. Takva stranka danas, kad ni u SDP-u više ne mogu odoljeti zovu nacionalnih osjećaja (što im uzimaju kao ključnu manu!), izgleda kao patuljak u vrtu s titovkom na glavi, zalutao i izgubljen, ali nemoćan pomaknuti se s mjesta.
Da, svakako mogu napraviti i mnogo štete, ništa manje od onih koji uz grlene ustaške koračnice masturbatorski marširaju ulicama Knina, ali njihovo djelovanje ipak je dugoročno osuđeno na marginu. Nova ljevica će tako vrlo brzo zauzeti mjesto uza zamrlu Radničku frontu, za koju je Markovina donedavno govorio da je “jedina lijeva opcija u Hrvatskoj”. Stranka je to koja ispod ploče 11 poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu, koju smatraju uvredljivom, stavlja uvredljive natpise tipa “Kad trune kapitalizam, smrdi na fašizam”, bez ikakvog poštovanja prema tim životima. Ništa čudno za pokret koji je osnivao Mate-serem-vam-se-na-Bleiburg-Kapović. Kao što je za HDZ dobro postaviti ogradu prema “radikalnoj desnici”, ma što to bilo, tako je i za SDP ovo prilika distancirati se od “radikalne ljevice”, ma što to zapravo bilo, odvojiti se od takve ridikulozne politike i uhvatiti se tema kojima se socijaldemokracija prije svega treba baviti. Nažalost, isto tako bi mogli upasti u zamku i nadmetati se s njima tko bolje štiti nasljeđe komunističke revolucije. Nažalost, nakon stranačkih izbora, jednom nogom ponovno su već u njoj.
Ne mogu vjerovati da se protiv ovih neprijatelja Hrvatske ne može ništa učiniti a onda mislim da bi trebalo zaustaviti financijska sredstva koji im dolaze u puno prevelikim paketima iz njima ne prihvatljivoj države Hrvatske. To su svakako danas nej veči neprijatelji Lijepe Naše a usuđujem se kazati da su puno veći problem i anti državni elementi nego bilo što u povjesti naše mlade države. Pozdrav dobrim ljudima