U rano nedjeljno jutro mi dječarci bili bismo prvi na „Križanji“, pred vratima zadružnoga doma, nastojeći preduhitriti Jivina kola i konje.
Jer nedjeljom su bile utakmice i pod svaku smo cijenu htjeli na Liplje, pokraj groblja na Banovcu, do golih i gorostasnih „golštangi“ igrališta, donijeti mreže. Bio je to golem teret za naša djetinja pleća i slabašne ruke, a pritom nespretan, jer mreže su se otimale, curile na cestu, zapinjale o kamenje. Kad bi se pojavio Ćida s ključevima zadruge, teško bi mogao odoljeti pritisku molećivih pogleda. Bio je to golman kamenšćanskoga nogometnog kluba. Dobio je nadimak po slavnome Tarzanovom majmunu Ćiti, čime se nije mislilo na izgled, nego na spretnosti i vještinu.
Usput, Ćida je, lijep i stasit, bio pomor za sve cure u dometu zvona kamenšćanske crkve Majke Božje Snježne. Dok bismo ga dobri kao hruštevi jelenci slijedili do svlačionice kluba, rogoborio bi „kak bumo opet podrapali pol mriže, jer smo ji prošli put jarili po cesti i još se je mali Jože na nji legal“. Na sastanku kluba na Jandrinim krstitkama, raspravljalo se o sudbonosnim pitanjima, treba li ili ne, poravnati onu jamu na lijevome krilu koju su napravile divlje svinje koje bi se noću tamo dolazile kaljužati. Zaključilo se kako ne treba barem još dva nogometna kola, jer Ričičaki i Kobilićaki, jaki su baš na lijevome krilu, i ta će ima jama doći glave. Osim o jami, vijećalo se i o nama, o nosačima mreža i unatoč šteti koju smo prouzročili, zaključilo se kako su Kamenšćaki sve utakmice kad bismo mi nosili mreže dobili, a sve ostale izgubili.
„Dica nam nosidu sriću, i zato nek nosidu mriže“. Ono što su za Prousta kolačići mala madeleine, to je za bio mene smrad zadružne svlačionice, ne po znoju, već po ustajalom mlijeku, jer klub je prostor dijelio s ružnim kantama propale otkupne stanice. Mreže su bile uvijek vlažne, pune zakorenoga blata, lišća i trave, ali bismo ih nosili ponosito na bojno nogometno polje, kao što četvorica kapetana nose Hamleta. Sa suprotne strane birtije u zadružnom domu, bio je dućan na kojemu je pisalo „Mješovita roba“. Kad god bih u vesternima koje su na poleđini zemljovida prikazivali u sali pokraj nogometne svlačionice, vidio natpis „General store“, zvučalo je tako moćno i važno kao da je riječ o kakvome generalu, ali je ova obična kamenšćanska „Mještovita roba“, imala kudikamo veći značaj. Jer na trećoj polici s desne strane, između boce Staroga graničara i Plavoga radiona, bile su naslagane čokoladice Sport.
Koštale su samo jednu malu žutu banku kakvih se poslije pijanih kamenšaćskih noći po prašini pred birtijom znalo naći da napune obje dječje šake. Čokoladice su bile tanke, ali osim prženoga šećera s natruhama meda i kakaa, imale se najveću dragocjenost naših malih života; sličice nogometaša i to u boji, dok su sličice holivudskih zvijezda u nekim drugim čokoladicama, bile crno bijele. Otvarali bismo ih drhtavih ručica, zaustavljena daha, s razočaranjem kad bi se kroz masni prozirni papirić, nazrela svaka druga boja, osim Dinamove plave. Irović, Lamza, Perušić, Zambata, Rora… Nijedan junak vesterna, nije im bio ni do peta njihovih kopački. To naše blago, nismo čuvali između stranica prvih slikovnica, već je ono stalno i po cijele dane bilo s nama u hlačicama, po kupskim vrbacima, po potocima i šumama Velikoga Grma. Kad bi te sličice postale musave, dobile uši, pregibe, zelenkastu boju naših prstiju kojim bismo brali slasnu travu „kiselku“, ne bi gubile, već dobivale na vrijednosti.
U tom našemu nogometnom hramu pod plavim kamenšćanskim nebom, bili smo prepredeni trgovci koje nitko ne može izbaciti. Najviše je vrijedio golman Irović, jer bio je najrjeđi. Duplikat Irovića mijenjao sam za Zambatu, i još sam od Jože dobio i praćke za koje mi je odavna zapelo oko. U ponudi za „plave“ bili su lukovi, strelice, nožići, grumenja karbida, špekule da ni ne spominjem. Polovicom 19. stoljeća, za siromašnu djecu nabujale radničke klase u britanskim javnim školama, valjalo je smisliti najjeftiniju tjelovježbu i razonodu. Od sviju je sportova nogomet možda najnižega, pučkog podrijetla. Pa i danas najveće nogometne zvijezde potječu iz nekih sela i favela. U konačni se oblik ispilio tijekom pola stoljeća, u kojemu je čak i po pravilima znamenitoga Cambridgea, bilo dopušteno protivničkoga igrača udarati u cjevanicu.
Usput, američki odvjetak igre, nastao je također u Britaniji, a ime Rugby, dobio je po javnoj školi koja uporno nije odustajala od makljaže, guranja i nošenja lopte. Njemački filmski teoretičar Rudolf Arnheim, davne 1932., godine napisao je knjigu „Film kao umjetnost“, čija je glavna misao kako je film od svih umjetnosti najbliži stvarnosti, a sva njegova umjetnička izražajna sredstva u njegovim su ograničenjima i onome po čemu se od stvarnosti razlikuje. U tom je na izvjesni način i tajna nogometa. Čovjek, to su ruke. Povijest ljudske civilizacije i kulture, sva dobra i sva zla, stvorile su ljudske ruke. Osim za hodanje, noge služe bijegu, da se njima gazi zelje ili razvale vrata, ili da ih se, ako su lijepe pokazuje. Nitko nogom nije naslikao Mona Lisu, isklesao Davida, skladao Devetu ili napisao Braću Karamazove. Noge su prezrena manjina spram ljudskih ruku.
Pa čak se ni za mnoštvo sportova i raznih oblika natjecateljskih trčanja ne običava reći kako su tu noge najvažnije i da je riječ o „nožnim“ sportovima. Nogomet je stoga izbavitelj ljudskih nogu, on toj zapostavljenoj manjini daje svjetska, univerzalna prava, moć, veličinu i dužno dostojanstvo. Vi, bezobrazne, bahate, svemoćne i veleštovane ruke, smijete u toj igri samo baciti loptu iz auta i namjestiti je za slobodni udarac. To što služite vratarima da njome hvataju loptu, samo je dokaz koliko je u tome nogometnom filmu vaša uloga epizodna.
Pri tome se uvijek iznova pitam, zašto filmove i predstave mogu gledati bez redatelja u sebi, za razliku od naše nogometne vrste? Postoje trenuci kad se glumac nađe bez redatelja, sam na pozornici, sam pred kamerom i sve je samo na njemu. Siguran u njihov dar, vještinu, znanje, u hrabrost i čvrstinu duha, i obilje vrlina, uvijek iznova molim Boga, da se sve to skupa zajedno, na pozornici, pred kamerom, kao i na moskovskome travnjaku, rascvjeta u obilju, ljepoti, moći i pobjedi.
