Nije imao mnogo trikova, ali doveo ih je do savršenstva. Njegova politička maska bilo je izmučeno lice, kako bi svi vidjeli da je skršen od rada za građane. Tu je masku preuzeo od rimskih careva koji su se uvijek u javnosti pojavljivali iznurena izgleda, od silne brige za podanike. Iscrpljenu izgledu zadnjih se godina pridružio i napuknuti glas, upotpunjujući sliku čovjeka koji daje sve od sebe. I nije to bila samo maska, nego se doista dizao u zoru, i svakih se pola sata ukazivao na nekom drugom javnom događaju, malo se ondje zadržao i već hrlio dalje.
Zbog toga u Zagrebu nema čovjeka koji ga nije upoznao, i to je bilo njegovo najvažnije i najuspješnije oruđe u borbi za vlast – volio se družiti s ljudima, i po tome se razlikovao od prvaka ljevice i desnice koji dane radije Bogu kradu u restoranima i kuloarima, na sastancima i nadzornim odborima, i nemaju pojma kako njihov birač uopće izgleda. Znao je da bit populizma nije ideologija, nego novac: novac iz proračuna dijelio je ljudima tako da su osobno osjetili njegovu kraljevsku gestu. Trebate klupu u parku? Evo je popodne. Nemate kontejner za papir? Odmah dolazi. Imate troje djece? Evo vam tisuću eura godišnje.
Nije ga bilo teško voljeti ako ste od njega dobili uslugu, ali to ga je navelo da o svemu sam odlučuje – odnosno, pokušava odlučiti, jer je vođenje modernog velegrada previše zamršeno i za dobro organiziranu upravu, a kamoli za jednog čovjeka. Počeo je gubiti konce, važne stvari za Zagreb stajale su na čekanju, sve dužem i dužem, a odluke su bile sve hirovitije, čudnije i nedosljednije. Predugo je vladao. Ljudi na vlast obično dođu oprezno i pomalo uplašeno, ali kad vide da se stvar lijepo razvija, počnu se oslobađati, i budu sve hrabriji i neoprezniji. Bio je vrhunski majstor političke retorike, ali ne od onih koji će održati govor za pamćenje, nego od onih koji će dosjetkama izvrdati odgovornost.
Intervjue je davao rijetko, a i tada je bilo tipičnije da novinaru postavlja pitanja nego da na njih odgovara. Na izravne upite odgovarao bi da nije Batman da riješi sve probleme ili da će se spaliti ne bude li onako kako je predvidio, i dok sugovornik još zbunjeno razmišlja kako da na tu genijalnu bizarnost reagira, on bi već nestao. Ali sve je bilo manje mjesta za uzmak jer su se afere slagale kao štihovi u kartaškoj partiji koja traje do jutra. Ulazio je sve više u izgubljene bitke, poput Manhattana na Savi, a pobjede, poput žičare, bile su Pirove. Netko tko je poput njega govorio o sebi u trećem licu, ne bi mogao podnijeti život u sjeni. Pa što bi radio u mirovini, s kim bi se rukovao, koga bi obilazio, na koga bi vikao i kako bi podnio da se njegovi poslovi i računi otvore i javno pretresaju? Slutilo se da je odlučio umrijeti u čizmama.
Nije mario za dostojanstvo. Upravljao je bagerom i kosio travu u kombinezonu, držao presice u garaži i puzao po skliskom grobu da postavi vijenac i sve mu je to donosilo simpatije. Nije to bila gluma – iskreno je uživao u takvim malim spektaklima, kao što je uživao gacati po blatu zagrebačkih predgrađa bez vode i kanalizacije. Pokazao je da ljudi glasaju za sebi slične, a ne za one koji im dociraju i koji ih preziru. Imao je previše lica, i to ga je uništilo: čovjek iz naroda za narod, hohštapler za hohštaplere; bio je dotepenac za dotepence, a za domoroce je govorio kajkavski; bio je SDP-ovac za stare partizane, a Hercegovac kad je trebalo nositi najdeblju svijeću u procesiji; bio je neuk za neuke, a u jednom je trenu poželio biti i doktor znanosti; pokušavao je nadzirati sve osim sebe; nastupao je kao da je svemoguć, a na kraju nije radio ništa. Nitko ga nije mogao pobijediti u Zagrebu, morao je i to učiniti sam.
Najbolji komentar koji sam procitao u hrpi “pametnih” clanaka o Bandicu je upravo ovaj “... Pokazao je da ljudi glasaju za sebi slične, a ne za one koji im dociraju i koji ih preziru..” Ovo je bit svega. Tko to ne razumije. a zeli u politiku, fulao je profesiju.