Kantautorica Nina Romić užasava se usporedbi, no kada idu u smjeru Jadranke Stojaković, potpisuje kapitulaciju. Nakon naklona kritike i publike za tri svoja albuma, glazbeno je utihnula na dvije godine. Nije riječ o odustajanju. Razlozi su privatne naravi.
– Prije godinu i pol postala sam majka i posvetila se sinu i obitelji. To je tolika promjena u životu jedne žene i muškarca da su mi se prioriteti preokrenuli naglavačke i nisam se stigla baviti glazbom kao prije – govori Nina. Kako vrijeme odmiče, sve je organiziranija, počela je s probama, objavila singl i snima drugu polovicu albuma koji izlazi na proljeće. Vraća se. Novi single “Svjetla” najava je novog, četvrtog albuma. I slušno i vizualno donosi hrabriju, buntovniju Ninu, a ima i bend, ne samo gitaru.
– Da, to je malo drukčija Nina jer i ja sam drukčija osoba i glazbu sada tako osjećam. Bend je dobio važniju ulogu nego prije, u prvom je planu i prati sve ono što želim reći – kaže Nina.
Na pitanje ide li cijeli album u smjeru napuštanja tradicijske glazbe i etnoprizvuka, odgovara da će biti definitivno drukčiji od prethodnika, iako je svaki njen novi album drukčiji od onog prije.
– Ne bih rekla da će cijeli biti ovakav, ali svakako je raznolik. Ima i atmosferičnih, i psihodeličnih, i žešćih pjesama, pa čak i veselih o mračnim temama. Uvijek pronalazim inspiraciju u glazbi iskrenih autora kakvim smatram i sebe, makar to značilo da slušam one koji stvaraju najglasniji “noise” ili klasiku i minimalizam – otkriva kantautorica.
Ako pročitate komentare onih koji su na YouTubeu poslušali njen singl, uglavnom se svode na pohvale i zaključak da je to zadnja linija obrane u Hrvatskoj mrtvog rocka. Nina je na sceni od 2006. godine pa s prve crte promatra kretanja. Pitamo je jesmo li zbilja tako nisko?
– Nisam opterećena titulama i žanrovima pa ne mogu reći da sam rokerica, folkerica ili kantautorica u klasičnom smislu te riječi. Ta je stvar ispala žešća, tako je osjećam i nisam razmišljala o žanru. E, sad, svatko ima pravo na mišljenje. Netko možda nije doživio pravi rock-bend u Hrvata godinama pa je frustriran po tom pitanju, ali ja ne želim komentirati komentare. Osobno pratim pomalo mainstream, ali više underground, koji je sve samo ne rock. U zadnjih se desetak godina ta scena razgranala, ljudi kombiniraju više stilova da bi našli svoj izričaj i to mi se sviđa. Kažu da je u glazbi sve već rečeno i da nema noviteta. Ja mislim da je baš ključ u traženju svojeg glazbenog jezika kroz više žanrova. Zašto bismo živjeli u prošlom stoljeću kada u ovom imamo toliko ponuđenog od čega možemo stvoriti svoju priču? – pita nas Nina Romić.
Projekt “Začarana Močvara” pod njezinim umjetničkim vodstvom slavi pet godina postojanja. Na kakvim je trenutačno nogama, zanima nas.
– Prije nekoliko dana šestu sezonu otvorili smo Svemirom i Billie Joan i ponosna sam što još uvijek guramo. To je program koji promovira scenu koja je nažalost prečesto na marginama. Tišu glazbu, kantautore, glazbu koju je potrebno intimnije slušati, u kojoj u prvom planu nije energija, već lirika i pristup čovjeka koji se obraća čovjeku. Ugostili smo hrpu ljudi s domaće, regionalne i svjetske scene, publika raste i projekt je na dobrim nogama. Imamo riješen program do kraja godine i pozitivna sam po tom pitanju – dodaje optimistično.
Nina Romić otkriva i vlastiti recept zbog kojeg, kad je riječ o “neisplativosti” bavljenja ovim poslom, nikad nije pomislila dignuti ruke od glazbe. Kaže da je nikad u glazbi nije vodio novac i misao da će živjeti od nje.
– Uvijek sam glazbu stavljala na posebno mjesto i shvaćala je kao svoj ispušni ventil i nešto što me vraća na početno mjesto nakon što me druge životne stvari uzdrmaju i poljuljaju. Glazba me uvijek iznivelira, pričinja mi zadovoljstvo, u njoj osjećam istinsku sebe tako da s njom nikada nisam kalkulirala niti sam je željela mijenjati da bih od nje nešto zaradila – ističe, ali i priznaje kako bi, da živi od glazbe, to bio život na rubu očaja. Zato, kad ne pjeva na pozornici, pjeva s klincima kao odgojiteljica u vrtiću.
– Tako je. Baš smo imali sjajnu glazbenu aktivnost i pjevali engleske pjesmice. Djeca odlično reagiraju na gitaru i na glazbu općenito. Glazbom najkaotičniju situaciju u pet sekundi možete preokrenuti u najmirniju, tako da se gitara definitivno dokazala kao terapeutsko sredstvo i za mlađe i za starije. To jest zahtjevan posao, ali ja sam još u osnovnoj školi znala da baš to želim raditi. To zanimanje mi dopušta da otpustim kreativnost uz djecu i jednostavno, da uživam gledajući ih kako se razvijaju. Postala sam puno zahvalnija osoba radeći ovaj posao – govori s ponosom.
Uvijek spominje svoje skromno glazbeno obrazovanje. Što ono podrazumijeva?
– Nisam išla u glazbenu školu, završila sam nekoliko tečajeva gitare na Rock akademiji. Internet je moj učitelj i moj menadžer – otkriva bez sustezanja, a što se inspiracija za pisanje pjesama tiče, i tu je bilo promjena.
– Ranije su mi uglavnom u fokusu bile prekinute ljubavi i patnja. Sada sam se više okrenula sebi. Otkako sam postala majka, počela sam drukčije razmišljati o životu. Više se ne zamaram tuđim mišljenjima, slobodnija sam, dogodilo se nešto pozitivno. Tako je i s inspiracijom. Bavim se svojim unutarnjim svijetom i stanjima uma – kaže Nina Romić.
Talent za pisanje pjesama nije pao s neba, jer je i njezina majka bila talentirana pjesnikinja koju su čitali bosanski pisci, a njezinu je pjesmu “U zoru će, sanjam” i uglazbila.
– Svakako, ima tu nešto. Moji mama i tata uvijek su bili okrenuti i glazbi i poeziji, a kad rasteš uz takve poticaje, osvješćuješ i tu svoju stranu i imaš potrebu provjeriti što se to tamo sluša i što se to tamo čita. Roditelji su mi uvijek bili i jesu prava podrška – govori o obitelji, a na podatak da ju je i rođena majka usporedila s Jadrankom Stojaković brzo objašnjava:
– Baka, baka! Ona mi je rekla da je moje pjesme podsjećaju na pjesme Jadranke Stojaković dok ja još nisam ni znala tko je ona. Otkrila sam je i oduševila se. Bila je iznimna pa imponira usporedba, ali trudim se uz sve utjecaje koji daju smjernice razvijati svoj jezik, bez lijepljenja na te utjecaje. Nadam se da uspijevam – ispričala je otvoreno Nina.
“Nova” Nina mogla bi naletjeti i na usporedbu s P. J. Harvey koja se ne libi referirati na rat i društvene probleme. Možda i od nje uskoro dođe nešto socijalne tematike...
– Nisam se još dotakla toga, ali mogla bih. Posebno me žulja to što živimo u državi koja mladima ne pruža priliku, što se na van daje bolja slika, dok iznutra puno toga ne funkcionira. Boli me što iz mjeseca u mjesec doznajem da moji prijatelji odlaze iz ove zemlje zato što nisu dobili priliku – kaže kritično i dodaje da, s obzirom na trend iseljavanja, razmišlja i o koncertu u Irskoj.
A ostati tamo živjeti?
– To ne. Odlučila sam se za bitku ovdje jer vidjela sam da nema ništa od toga da se prepustiš vjetrovima. Život je borba i moraš biti bolji od onoga što ti nude, raditi na sebi da napraviš više i za sebe i za okolinu. Godinama se trudim raditi i za scenu i za glazbu i nadam se da će nešto od toga i ostati – odlučna je.
Publiku u regiji ima. U konačnici album “Stablo” bio je nominiran za nagradu IMPALA, odnosno za Europski nezavisni album 2014. godine. Očito prelazi granice država.
– Nastupali smo u Srbiji, Sloveniji, BiH, Crnoj Gori i dogovaramo nove koncerte. Mislim da sam regionalno prihvaćena. A što se tiče Europe, imam saznanja od prijatelja koji ne žive u Hrvatskoj da je u trendu ići na koncert benda koji pjeva na jeziku koji ne razumiješ ili koji nikad nisi čuo. To treba isprobati. Sad je vrijeme. Možda baš novim albumom probijemo granice – poručuje Nina Romić.
