Velika se prašina podigla oko izvješća ruskog Ministarstva vanjskih poslova o porastu neonacizma u svijetu, u kojem, između ostalog, stoji i da je u zadnjih devetnaest godina u Hrvatskoj 30 tisuća Srba prešlo na katoličanstvo, odnosno, “pokršteno”, kako izvještavaju mediji. Ja tu brojku uopće ne smatram nemogućom, ali ni dokazom nekakvog porasta neonacizma u Hrvatskoj. Svakako mislim da se radi o narastajućem trendu, ali trendu koji ukazuje na nešto sasvim drugo, pa čak i suprotno od onoga što se navodi u izvješću ruskog MVP-a. Hrvatska nije Ukrajina. Radi se o trendu koji je posljedica prihvaćanja ljevičarske kulturne paradigme, koju Srbima u Hrvatskoj nameće njihova vlastita politička i intelektualna elita, a ne o državnoj prinudi.
To ne znači da u Hrvatskoj ne postoji gotovo opsesivna sklonost dijela hrvatske desnice da svoja nacionalna osjećanja vježba i iscrpljuje preko šovinističkih istupa prema srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. O tome dobar pregled daje studija Tamare Opačić pod nazivom “Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014.”, gdje se taksativno nabrajaju slučajevi fizičkih i verbalnih napada na Srbe u Hrvatskoj tijekom prošle godine. No, i to je prije svjedočanstvo o rudimentarnosti i neizgrađenosti takvog oblika nacionalizma, koji je više mimikrija ljevičarske slike o nacionalizmu i sam je dio te slike, nego o njegovoj autentičnosti i snazi.
Ovaj oblik nacionalizma savršeno komunicira sa spomenutom kulturnom paradigmom, ali istovremeno i promašuje metu. Naime, takav oblik socijalne patologije samo može stvoriti otpor i ciljnu grupu napada ojačati i utvrditi u vlastitom identitetu. Asimilacija srpske manjine u većinsku hrvatsku naciju, o kojoj se danas govori, nije proizvod šovinizma i vrste napada i pritisaka na Srbe o kojima govori studija Tamare Opačić. Da to tako ne biva, jednako znaju i Hrvati i Srbi, jer su i jedni i drugi svoj nacionalni identitet tijekom povijesti gradili i čuvali upravo na otporu pokušajima asimilacije.
Vlastiti identitet biramo sami i nitko nam ga ne može nametnuti. Tako su i nacionalnost i vjera stvar osobnog izbora. Pri tom izboru mi obično svoje povjerenje poklanjamo tradiranoj mudrosti i običajima naših predaka, pa, između ostalog, biramo i vjeru i naciju koju su naši preci birali. Problem nastaje kada se politička i intelektualna elita nekog naroda odrekne ove mudrosti, postidi se svojih predaka i njihove vjere, zaboravi tradiciju i zapusti običaje, pa tom narodu namijeni ulogu čuvara revolucionarnog plamena, neimara širih i nadnacionalnih identiteta, revnosnoga antifašističkog borca, koji nepogrešivo može detektirati “fašizam”, kad god se on pojavi, prvoklasnog Europljanina, koji jedinstveno glasa PROTIV na referendumu, lijevoliberalnog prozelita, netrpeljivog prema svakom nacionalizmu, jer ni sam nema nacije, ni identiteta, pa ni druge ni sebe ne može poštovati.
A Srbi u Hrvatskoj su upravo ogledni primjer negativne evolucije do koje dovodi usvajanje progresivističkih identitetskih obrazaca. Srpska politička i intelektualna elita u Hrvatskoj namijenila je vlastitom narodu neko više poslanstvo, ludu ambiciju da bude avangarda stvaranja jednog višeg i šireg identiteta, odbacujući pritom svaki, pa i vlastiti, nacionalni partikularizam. Srbi su se, tako, odrekli vlastite tradicije, običaja i vjere, prestali biti etničkom nacijom, kako bi postali politička nacija. Međutim, ta vrsta vještačkih političkih i ideoloških identiteta ne može nikoga zadovoljiti, jer nemaju onu snagu “tvrdih” identiteta, koja je ljudima potrebna, a koju je moguće izgraditi samo dugotrajnim i neprekinutim radom generaciija, a ne proglasiti dekretom. Stoga se oni, u potrazi za vlastitim identitetom, okreću onoj vrsti ponude i živim tradicijama koje postoje na tržištu. Tu ne postoji prinuda; to je slobodni izbor pojedinca. Prinuda je u odricanju, ne u prihvaćanju.
Upravo to je i rečeno u komentaru Mitropolije zagrebačko-ljubljanske – da nema potrebe za ruskom brigom zbog prelaska Srba u Hrvatskoj na katoličanstvo, jer se tu i ne radi o pravoslavnim vjernicima, već “ljudima izgubljenog identiteta”, te da “nikome ne treba zavađati naša dva naroda”. Stoga, ako je liderima srpske manjine stalo da do ovog negativnog trenda ne dolazi, možda bi pomoglo ako bi se, za promjenu, ostavili žestokih antifašističkih parola, kontrakulturu prepustili alternativcima, socijalizam socijalistima, revolucionarne kronike profesionalnim revolucionarima, a više se okrenuli njegovanju vlastite kulture, tradicije i običaja. Možda otkriju da ta tradicija može biti itekako živa i ljudima potrebna.
>>Naši su nacionalisti često samo zrcalni odraz ljevičarske slike o nacionalizmu
>>Baš se Rusija našla držati lekcije o demokraciji!?
Što to uopće znači da 30 tisuća Srba "pokršteno"? Ako je netko kršten u Pravoslvanoj crkvi krsti, li se ponovno u Katoličkoj? Koliko znam, tako nešto ne postoji. Ako netko nije ni bio kršten, pa se krsti u jednoj iliili drugoj crkvi, gdje je problem? Da živim u Rusiji, na primjer, i da nadaleko nema katoličke crkve, sigurno bih išla na bogoslužje u pravoslavnu. Sadržaj vjere je isti i, za mene najvažnije, jedni i drugi vjeruju u stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji.