Razbacivanje riječima i lijepljenje etiketa itekako se zna obiti o glavu onome koji to čini. U svježem političkom primjeru to se moglo vidjeti na primjeru Restarta, koji je političke neistomišljenike javno optuživao za fašizam. No, omaknulo se nešto slično, u istom rangu s “fašističkom etiketom”, pa je Nino Raspudić s pravom reagirao na izjavu Radimira Čačića da je Most “konzervativna klerikalna stranka”.
Naime, i etikete fašizma (nacizma, ustaštva) i klerikalizma bile su u komunizmu glavni aduti za obračun sa svakim sumnjivcem za kojega je Partija slutila da bi joj ikako mogao nauditi. Prokazati nekoga fašistom ili klerikalcem, u ono vrijeme, bilo je ravno potpisivanju smrtne presude nekome, pa zato korištenje ovih pojmova u današnjem političkom kontekstu treba itekako obvezivati one koji dijele javnomisleći prostor.
Najzanimljivije je pritom da je ovo pravi primjer anakronizma, jer se nimalo ne podudara s aktualnim trendovima. Klerikalizam u Crkvi i oko nje zacijelo postoji u nekim krugovima. No on ne samo da nije dominantan u crkvenom javnom djelovanju, nego je posve suprotan s onim što se događa na javnoj sceni u koju se uključuju katolici i katoličke udruge posljednjih godina u sve većem broju. Riječ je, naime, o laicima koji su postali društveno aktivni i angažirani na kršćanskim zasadama i čija je inicijativa potekla iz vjerničke baze. Čak je i sam crkveni vrh pomalo iznenađen njihovom pojavom i željom za društvenim (pa i političkim) angažmanom i nije u stanju laičke inicijative pratiti ukorak. Najbolje su to ilustrirale referendumske inicijative o Istanbulskoj konvenciji i promjeni izbornog zakona, gdje su ritam diktirale laičke udruge, a ne klerički vrh.
Dio tih aktivista, poput javnosti poznatih Marina Miletića i Zvonimira Troskota, politički se sad aktivirao u Mostu, no reći za Miletića i Troskota da su klerikalci ne samo da je apsolutna budalaština, nego odraz krajnjeg nepoznavanja trendova na crkvenoj, društvenoj, pa i političkoj sceni. Upravo spomenuti dvojac predstavlja antiklerikalni prototip modernog katoličkog društvenog aktivista, pa i političara. Ne samo zato što nisu dio nikakvih oficijelnih crkvenih tj. kleričkih struktura, nego zato što imaju posve autonomno i suvereno mišljenje, koje nije dirigirano ni s crkvenog vrha ni iz nekog crkvenog centra moći.
Video - Zvonimir Troskot komentirao je izborne ankete
Dakako, njihov habitus je katolički i kršćanski, a ako netko danas u Hrvatskoj drži da je to klerikalizam, onda je još isključiviji i gori od boljševika koji su u klerikalizmu i fašizmu tražili izgovor za eliminaciju svojih političkih neistomišljenika. Pa čak i fizičku.
Paradoks korištenja termina klerikalizam za obračun s nekim iz crkvenog, tj. katoličkog miljea još više dolazi do izražaja kada se zna da papa Franjo oštro osuđuje klerikalizam i obračunava se s njim na svakoj razini, potičući upravo vjernike laike na evangelizaciju kakva se može vidjeti u pokretima i udrugama koje posljednjih godina bujaju u Hrvatskoj. Štoviše, papa Franjo veli da je klerikalizam uzrok jednom od najvećih zala u Crkvi danas - pedofiliji. No, toga se, na sreću, u ovo predizborno i postizborno vrijeme nitko nije sjetio, jer je po toj analogiji katoličke aktiviste mogao optužiti i za pedofiliju.
Šalu na stranu. U duhu trenda koji je posljednjih godina prisutan u Crkvi i na društvenoj sceni, a vidljiv je i u rezultatima ovih izbora, pojava je pojedinaca sa snažnim kršćanskim zaleđem. Oni se sada, kao što pokazuju rezultati izbora, uključuju u politički život. Kako će im prijati boravak u političkoj areni i kako će se ondje snaći, tek ćemo vidjeti. Ali, eliminirati ih etiketiranjem u samome startu ne samo da nije korektno prema njima osobno ili političkoj opciji koju predstavljaju, nego je potpuno nepoznavanje procesa i zbivanja na društvenoj sceni. U kojoj su i mladi katolici postali aktivni i vidljivi. Što nekima, zacijelo, jako smeta pa ih u duhu bivših vremena nastoje već u startu etiketirati i odstrijeliti. No, na sreću, i vremena su se promijenila.
Dosita , na Hrvatskoj sceni zadnjih godina se sve više pojavljuju angažirani laici i praktični katolici izvan kakve formalne crkvene strukture. Bog piše ravno i po nekad neobičnim crtama i uvjeren sam da upravo Bog vodi te društvene pojave jerr je trenutna (srećom odlazeća) konstelacija hrvatskih biskupa nikad gora u povijesti Crkve u Hrvata. Nakon ere velikih pastira našeg naroda Stepinca, Kuharića, Franića, Jurića, Badurine, Oblaka, Pavlišića, Arnerića, .... došla je generacija korumpiranih materijalističkih menadžera ,političara, klijentelističkih ,nekarizmatičnih,i duhovno sakatih biskupa koji su još uvijek u HBK utjelovljeni u osobama kardinala Bozanića i biskupa Puljića, Barišića, Škvorčevića, Devčića, Šaška.... Upravo u takvim okolnostima dok se Bozanić i Puljić naslikavaju i sastaju s Plenkovićem i dogovaraju biznise i dok Puljić nakon sastanka s Plenkovićem brani istambulsku konvenciju, Bog podiže nove ljude s katoličkim habitusom. Ljude koji će predvoditi katolički društveni i politički angažman ali onaj koji će biti prije svega društvene naravi a ne ekonomske.