Zasigurno bi pronaći onoga tko se u djetinjstvu nikada nije susreo s djelima Mate Lovraka bila teška zadaća. Naravno, dječaci su se posebno poistovjećivali s glavnim likovima romana „Vlak u snijegu“ i „Družba Pere Kvržice“. Oba govore o avanturizmu tipičnom za mlađariju i neslomljivoj volji djece u prevladavanju prepreka svih vrsta (od kojih na posljednjem mjestu nisu međusobne zadjevice te nerazumijevanje starijih). U novije je vrijeme pozornost javnosti, pak, privukla ekranizacija još jednog njegova romana. Čak je i nekadašnji enfant terrible svjetskog loptanja, Francuz Éric Daniel Pierre Cantona, dobio ulogu u hrvatskom dječjem filmu „Anka“, snimljenom prema Lovrakovu romanu „Anka Brazilijanka“. Nesumnjivo, Lovrakova djela trajno će ostati popularnima u dječjim redovima, tj. u statusu klasika dječje književnosti u nas, neovisno o tome što im kritičari znaju prigovoriti pretjeranu naglašenost pedagoške tendencije, socijalni angažman i – redovito – sretne završetke.
Likovi temeljeni na iskustvima
Ni izdaleka tolika pažnja nije posvećena problematizaciji uzročno-posljedične veze između Lovrakovih tekstova (treba podsjetiti da je autor nekoliko desetaka romana i pripovijetki, ali i niza stručnih priloga) te činjenice da je radni vijek proveo službujući u osnovnim školama. Lovrakovi književni likovi, može se s visokim stupnjem vjerojatnosti zaključiti, temelje se na njegovim učiteljskim iskustvima stečenim 1920-ih i 1930-ih u seoskim sredinama bjelovarskog i grubišnopoljskog kraja (Klokočevac, Veliki Grđevac i Veliki Zdenci). Nije stoga naodmet, u godini u kojoj se obilježava sto i dvadeseta godišnjica njegova rođenja, podsjetiti da je Lovrak u prvom redu bio učitelj.
Kako će idući redovi pokazati, Lovrak je sredinom 1920-ih prolazio kroz turbulentno razdoblje i moguće je pretpostaviti da je izlaz iz teškoća svakodnevice tražio u bijegu u imaginarni svijet književnosti.
Kada se pristupa dobrom dijelu Lovrakovih tekstova, onda se uvijek mora imati na umu da se često radi o barem dijelom (romanesknom) autobiografskom zapisu. Istražujući nešto drugo, pažnju mi je privukao njegov prilog iz 1926., objavljen u sarajevskom časopisu Novi čovjek. Naslovljen „Vrt đurđica“, tekst donosi lirski nadahnute rečenice o tome kako su bešćutne više sile oduzele jednom vrijednom vrtlaru njegovo zasluženo veselje. Naime, vrtlar je oduvijek, još kao dijete koje je svjesno da čini nešto nedopušteno („kao kad se umjesto olovke kupi slatkiš“ ili kad se na tajnom mjestu „posrkne dim nevaljale ukradene cigarete“) volio đurđice: „rijedak, sitan, mal i neugledan cvijet“, ali koji zato „bez buke i reklame“ puštaju „od sebe silnoga mirisa“. Odlučio je posaditi vrt prepun đurđica na mjestu koje mu se učinilo savršenim. „Našao sam prostor“, zapisao je vrtlar, „i sadio sam neumorno, zalijevao, sunčao i počeo već osjećati miris i trebalo je još samo malo vremena i svi bi oni cvijetići zamirisali snažnim mirisom, da dostojno dočekaju 29. marta – dan etičkog proljeća – dan, kada bi dobili meke bijele haljine i razišli se po vrtu đurđica, da živu od mirisa njegovog.“ Baš pred svečani trenutak, tj. početak proljeća, vrtlar je morao napustiti svoj vrt.
Naređenje o odlasku dobio je „na pokladni utorak“ pa se osjećao kao „običan klaun“, kojeg još i „pluskaju“. Tek na kraju teksta autor objašnjava što se u biti dogodilo. Njegov izmišljeni vrtlar zapravo je sam Lovrak, tada na mjestu ravnajućeg učitelja u osnovnoj školi u Velikom Grđevcu kojemu je poštar donio „dekret“, tj. odluku o premještaju. Ne obazirući se uopće na njegov prekrasni vrt, a zapravo napredan pedagoški posao u školi koji je baš u tom trenutku trebao pokazivati svoj puni sjaj, tj. mirisne đurđice, nemilosrdna politička mašinerija odlučila ga je potjerati. „Vrtlari postaju obični fašinski klovni! Redovite žrtve svakog genijalnog pothvata!“, napisao je na kraju. A mogao je i ovako: „Učitelji postaju obični fašinski klovni. Redovite žrtve svakog genijalnog pothvata!“
Učitelj naprednih nazora
O tome što se doista dogodilo, ostao nam je niz drugih dokumentarnih tragova, a i Lovrak dijelom o svom učiteljskom radu progovara u romaneskno-autobiografskoj knjizi „Uzvišeno zvanje“, objavljenoj 2011. U njoj pratimo rad učitelja Marka Matića, tj. fiktivnog Lovrakova aliasa. Ti dokumenti donose nam izvrstan uvid u dosad nepoznatu segment života našeg poznatog dječjeg književnika, ali i jednog od najpoznatijih hrvatskih učitelja 20. stoljeća.
Ravnajući učitelj u rodnom mjestu Lovraka je „dekret“ o premještaju s razlogom ogorčio, ali vjerojatno ga nije iznenadio. Lovrak je iz Velikog Grđevca, rodnog mjesta u kojem je početkom rujna 1922. postavljen za učitelja, a u drugoj polovini rujna 1924. imenovan na mjesto ravnajućeg učitelja, premješten u školu u Velikim Zdencima u veljači 1926. Do tog je trenutka već stekao zasluženu reputaciju marljivog i inventivnog učitelja naprednih nazora. Tako je iz nastavnog procesa izbacio tada česte disciplinske kazne. Isticao se i inovacijama u nastavi pa je često vodio djecu iz učionica i nastojao ih što više upoznati s vanjskim svijetom (priroda, gospodarstvo), a njegovao je personalizirani pristup učenicima koji je obogaćivao praktičnim vježbama. Upadljivo je izbjegavao autoritarni nastup praćen galamom.
„Opazio sam, kolega Matiću“, rekao mu je jedan kolega, „na prolazu hodnikom, da se iz vašeg razreda nikada ne čuju povici „Mir!“, „Tišina!“, već iz vaše školske sobe dopire ugodno čavrljanje i srdačan razgovor.“ Stariji su ga kolege uglavnom podržavali, ali mu i zavidjeli. Njegove metode počeli su nazivati „avangardizmom u prosvjeti“. Uz nešto zavisti i ponekog sukoba s tradicionalnim autoritetima u polju obrazovanja, Lovrak bi zasigurno dulje vremena ostao u rodnom mjestu. Premda je znao žudjeti za „velikim gradom“, tj. gradskom sredinom koja bi ga zasigurno bolje razumjela te prihvatila, Veliki Grđevac nije bio zapuštena i izolirana seoska sredina. Radilo se općinskom središtu smještenom blizu Bjelovara, s više obrtnika („tri birtije, pet dućana, nekoliko šnajdera i šustera, mlin na paru“), povezanog s okolinom željezničkom mrežom, a imalo je dvije bogomolje, tj. „dvije crkve, šokačku i vlašku“.
I u Velikom Grđevcu Lovrak je nastavio s naprednim stručnim radom, za što je dobivao brojne pohvale. „Uvidio sam“, pisao mu je jedan kolega koji se susreo s djecom kojima je Lovrak bio učitelj, „da su pomenuta dječica došla iz škole u pravom smislu riječi, tj. da nisu došla iz tvornice kako bih mirne duše mogao nazvati mnoge i mnoge osnovne škole…“
Prava prijetnja stalnosti učitelja Marka Matića, tj. Lovraka ležala je u političkim okolnostima. Naime, kad je u rujnu 1922. došao u Veliki Grđevac, seljani su s razumljivim interesom promatrali njega, njegova brata i kola na kojima su se nalazili. Ali, dok su ga jedni dočekali sa smiješkom i oduševljenjem, dotle su drugi njegov dolazak popratili podsmijehom i prikrivenom zluradošću. „Ako postoji mržnja“, zabilježio je učitelj Matić, „ona je čisto političke prirode! Njihova roditeljska kuća, još više njegova, bratova, pripadaju političkoj stranci uz koju ne pristaje većina stanovništva“.
Lovraci su, a među njima i Mato, podržavali režimsku Demokratsku stranku (DS), a kasnije Samostalnu demokratsku stranku (SDS) Svetozara Pribićevića. Premda su u promatranom razdoblju (do druge polovine 1927.) obje stranke stajale na programu narodnog jedinstva (prema kojem Hrvati i Srbi nisu zasebni narodi, nego tek plemena jedinstvenog jugoslavenskog naroda u nastajanju) te „čvrste“, tj. centralizirane države, zapravo je njihova snaga u hrvatskim zemljama uglavnom počivala na potpori srpskih birača. Demokrate i samostalne demokrate, a posebno njihova stvarnog šefa Pribićevića, hrvatske su mase s pravom smatrale oličenjem beogradske hegemonije, prikrivene srbizacije i stvarnog terora.
Neprijateljski narod
Većinsko hrvatsko seljaštvo Velikog Grđevca u Lovraku je vidjelo pripadnika mrskog režima. „U politici se“, zabilježio je Lovrakov Matić, „sve izvrnulo naglavce. Ne vlada više Beč, nego Beograd, jači su sada pravoslavni od katolika, vlasi od šokaca. Njihov je kralj, njihova vjera glavna u državi. Znade većina stanovništva, neprijateljski raspoložena prema novoj državi da je Matić učitelj i činovnik kao i svi drugi, kao bilježnik i blagajnik u općini, žandari i poštari. Svi nabrojeni, pa i on, učitelj, položiše prisegu sadašnjem kralju iz Beograda.“.
Do sada, kako je napomenuto, nije bilo poznato (a ni u romanesknoj autobiografiji o tome ne govori posve otvoreno) u kojoj se mjeri Lovrak poistovjetio s političkim programom DS-a, tj. nakon 1924. SDS-a. Naime, pripadao je Ilovskom učiteljskom društvu, koje je, pak, bilo članom Udruženja jugoslovenskog učiteljstva (UJU). Premda naoko staleško stručno udruženje, UJU je zapravo bio Pribićevićev parapolitički projekt. S obzirom na to da su demokrati i samostalni demokrati u punom smislu riječi predstavljali protuhistorijsku političku skupinu (jer su stvarnost Hrvata i Srba tumačili drukčijom od one kakva je stvarno bila, tj. smatrali su da se ne radi o dva zasebna naroda, nego o jednom narodu u procesu nastajanja), onda su razumljive probleme s kojima su se suočavali, poput činjenice da ni Hrvati, a još manje Srbe, nisu željeli biti Jugoslaveni, nastojali riješiti na dva temeljna načina. Prvi je bio represija, pa je Pribićević iznimno aktivno sudjelovao u ukidanjima stvarnih i simboličkih oznaka hrvatske nacionalne posebnosti, često uz uporabu fizičkog nasilja, a drugi je bio prosvjeta. Upravo će učitelji okupljeni u UJU, dakle i Lovrak, učeći mlade generacije, u njih unositi svijest o tome da zapravo pripadaju „jedinstvenom jugoslavenskom narodu“.
Kada se dio hrvatskog učiteljstva, okupljen uglavnom u Savezu hrvatskih učiteljskih društava, suprotstavio nasilnoj unifikaciji, unitaristi su odgovorili pojačavanjem represije. Više stotina hrvatskih učitelja premješteno je (u pravilu u manja i zabačenija mjesta), ili nasilno umirovljeno, u razdoblju do proljeća 1925., a na njih je bačena stigma separatizma, protivnika države i nazadnosti. I Lovrakovo imenovanje na mjesto ravnajućeg učitelja u Velikom Grđevcu rezultat je političke intervencije jer je tada Pribićević bio ministar prosvjete. Njegov izmišljeni ja, učitelj Matić, mogao je utvarati da je do imenovanja došlo zbog njegove nesumnjive stručne kvalitete, ali ipak je procijedio da iza svega stoji politička odluka. „Ipak, ipak“, napisao je, „mora se reći, tim dekretom (o imenovanju) nagrađuje vlada u prvom redu i najviše kao svog političkog pristašu“. Školskom politikom Bjelovarsko-križevačke županije u vrijeme Lovrakova namještenja upravljao je županijski nadzornik Antonije Srnić, ili „Pribićevićevo kumče“. Njega su, pak, politički protivnici držali osobom do kraja vjernom načelu: „Tko nije uz Pribićevića, taj je protiv države!“
I Lovrak je postao strasni pribićevićevac. On i drugi pripadnici UJU-a iz kotara aktivno sudjeluju u političkim aktivnostima SDS-a, prije svega u izbornim kampanjama. Kako se prisjetio učitelj Matić, on i njegovi drugovi bili su zahvalni ministru Pribićeviću za sve što je učinio za njih, poput proglašenja učitelja državnim činovnicima. Stoga „pristaju uz njega, uz njegovu političku stranku, glasaju za nj na izborima“. Sam Matić prima ministra u svojoj školi pa, premda mu njegovo upozorenje da „neposlušnima“ prijeti premještaj ili umirovljenje nije ostavilo dobar dojam, svejedno nije prosvjedovao. Kao što mu nije smetao ni premještaj učitelja protivnih UJU, koje je smatrao antidržavnim elementima.
Naprotiv, za Pribićevića i jugoslavenske učitelje administrativna represija nad „separatističkim“ učiteljima, kako ih i Lovrak naziva u pismima upućenim u Beograd, imao je ulogu nužnog državnog posla jer se radilo o uništavanju politike „koja je išla za odcepljenjem Hrvatske od ove države, dakle i za samim uništenjem ove države kao takove“. Politički progoni hrvatskog učiteljstva dodatno su zatrovali ionako napetu političku situaciju pa je njegov odnos s hrvatskim seljaštvom Velikog Grđevca još više zaoštren. Za njega su počele nove „opasne neugodnosti“, jer „većina naroda ovog kraja“, kako se prisjetio, „ne pristaje uz tu politiku, mrze ministra prosvjete iz dna duše i za sve zlo u novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, krive njega, čak mu pripisuju krivnju i za nevolje kao što je tuča, poplava, suša i pomor stoke…“.
Dekret o premještaju
Ali, samo pola godine kasnije, u proljeće 1925., vitlo politički motiviranih progona učitelja okrenulo se na drugu stranu. Sporazumjevši se s vladajućim radikalima i dvorom, Hrvatska seljačka stranka (HSS) Stjepana Radića priznala je monarhiju, a on sam ubrzo postao ministar prosvjete. Novi ministar odlučio je ispraviti nepravde prošlog režima, među njima demontirati mrežu učitelja članova UJU-a i pristaša SDS-a. Neovisno o tome što je Radić javno govorio o tome da će do premještaja i umirovljenja doći zbog „potreba službe“, sasvim je jasno da je krajnji cilj novog ministra prosvjete bio čin napada na političkog neprijatelja. Učitelji Hrvatske i Slavonije tako su se opet našli usred politički organizirane oluje u kojoj su sudbine čitavih obitelji postale vrlo neizvjesne.
Lovrak je s vidnom zabrinutošću pratio pad svojih samostalnih demokrata s vlasti. „Svrbe me leđa, bit će batina“, pribilježio je učitelj Matić u svoj dnevnik sredinom 1925. Priželjkivao je, uslijed zdravstvenih problema, mirnije razdoblje, ali konture tmurnih oblaka bile su sve jasnije. Trebala mu je dodatna snaga, jer „osim svega u Beogradu se nešto poljuljala sigurnost vlade njegove političke stranke, pa se i to osjeća u selu. Neprijatelji još više dižu rogove, Matićevih šačica prijatelja povlači se s borbenog terena, puštajući svog ravnajućeg da pliva kako umije i može“. Lovrak i drugi članovi UJU-a znali su da slijedi Radićeva osveta i njihov je strah bio sasvim razumljiv. Trenutak suočavanja sa stvarnošću nastupio je početkom 1926. Sredinom veljače iste godine Lovrak je prosvjedovao zbog premještaja trojice kolega, među njima i kotarskog školskog nadzornika, premda su, kako je naveo, njegove „zasluge za školu i državu bile poznate“.
Ali, znao je da je i njegova sudbina zapečaćena pa se zajedno sa suprugom počeo spremati na odlazak. Njegove veze s beogradskim čimbenicima više nisu vrijedile mnogo pa je bio uvjeren da ih nitko „ne može obraniti od volje ovih sovjeta, jer se na najvišem prosvjetnom mjestu pita jedino te sovjete i plemenski orijentirane drugove“. U prvoj polovici ožujka 1926., ili tik pred planirano pokazivanje „vrta prekrasnih đurđica“, na stolu mu je ležao dekret o premještaju. Još je jednom pozvao beogradsku centralu UJU-a da mu pomogne. „Ako naslov (Izvršni odbor UJU) ne poduzme“, napisao je, „protiv progona energičan stav i bude li se i dalje dao zavaravati izgovorima ministrovim, onda neka naslov znade, da će se u nama mladima ubiti apsolutna svaka vjera u pravdu! Molim vas lijepo, bi li ja bio premješten odavde, da sam recimo pristaša separatističkog hrvatskog udruženja?! Ni govora! Ne bi mi pala ni vlas s glave!“ Nije pomoglo, pa je za koji dan otišao u novu školu, u selu Veliki Zdenci.
Epizoda s Lovrakovim premještajem iz Velikog Grđevca sadrži i dodatan zaplet. Naime, što je posebno zanimljivo pribilježiti, za njegov napredan stručni rad u školi znali su i njegovi politički protivnici. U novom političkom kontekstu, neprikosnoveni vladar sudbina činovnika svih vrsta na tom području, pa tako i učitelja, postao je narodni poslanik HSS-a Miško Račan. On Lovraka nije poznavao, ali mu je tik pred dolazak dekreta uputio pismo u kojem je otvoreno stajalo da je premješten „baš na njegovu molbu i želju“, a da postane „učiteljem njegovog sela i njegove djece“. Kako su se tome protivili neki HSS-ovski elementi u Velikim Zdencima, očito zamjerajući Lovraku veze s Pribićevićevim samostalnim demokratima, Račan je poduzeo dodatna uvjeravanja. U pismu jednom nezadovoljnom pristaši HSS-a, naveo je: „Što se bunite protiv učitelja Lovraka?! Ne bojte se! Mi ovdje imademo s njim jednu kombinaciju, a ako on ne pristane, ne bojte se vi, zabit ćemo mi njemu cviku!“ Zvijezda napredne nastave međuratne Hrvatske tako je karijeru nastavio na mjestu ravnajućeg učitelja u Velikim Zdencima, ali zapravo u statusu „dvorskog učitelja“ lokalnog šefa HSS-a.
Ne znam u kojoj su mjeri kreatori prosvjetne politike suvremene Hrvatske uzor za aktualni eksperimentalni program nazvan „Škola za život“ pronašli u programima koje je svojevremeno propagirao Mato Lovrak. Ipak, zajedničke su točke njihovoj „Školi za život“ i njegovim projektima „Škola za rad“ i „Škola ljepšeg“ koncepti modernizacije te motivacije. Dok je danas cilj podjednako modernizirati nastavni proces i same škole, u prvom redu uvođenjem kurikuluma orijentiranih k praktičnosti te uvođenjem tehnoloških inovacija (poput modernih računala i sl.), dotle je Lovrak praktičnost težio postići putem izdvajanja učenika iz šablonskih okvira učionica i njihovu integriranju sa svijetom koji ih okružuje, a dok je danas ključni dio motivacije učitelja credo da sudjeluju u stvaranju „nove i drugačije škole“, dotle je za Lovraka i njegove drugove ključni motivacijski aspekt bio sadržan u činjenici da se bore protiv „preživjelih“ povijesnih koncepata, prije svega „nazadnih“ poimanja nacionalnog i vjerskog, te sudjeluju u kreiranju novog i modernog „jugoslavenskog čovjeka“. Lovrak i drugi okupljeni u UJU, poput današnjih ideologa „Škole za život“ također su se smatrali naprednim, tj. modernim segmentom prosvjetnog svijeta. Korisno se stoga ukratko osvrnuti na neke moguće paralele.
I dok se, naravno, može uzeti za točno da pripadnost novoj programskoj orijentaciji prosvjetne politike predstavlja snažan motivacijski čimbenik, ne bi trebalo smetnuti s uma da su još važniji materijalna sigurnost i statusni položaj. Lovrakovi tekstovi prepuni su žalopojki o mizernim materijalnim prilikama učitelja te njihovu krajnje podređenom položaju u odnosu na druge čimbenike odlučivanja (politički svijet, lokalne strukture moći i utjecajni pojedinci zajednice u kojoj su djelovali). Za Lovrakova učitelja Matića, učiteljski posao bio je „uzvišen i svet“, ali ujedno i „težak, mukotrpan i nezahvalan“. Osim toga i mizerno plaćen. „Najmanje je od svih“, napisao je Matić, „činovnika plaćen, najveća je on činovnička bokčija“. U stalnom strahu, napose ako se nalazio u sukobu, učitelj je morao uvijek dobro paziti u kakvom je odnosu s lokalnim političarima, općinarima, bogatijim seljacima, školskim nadzornicima, seoskim župnikom i sl. Kako nije teško zaključiti da se materijalni i statusni položaj učitelja nije posebno popravio u odnosu na navedene Lovrakove riječi, teško se može očekivati da će motivacija današnjih naprednjaka posebno dugo trajati.
Razdor među učiteljima
Lovrak i drugi jugoslavenski orijentirani učitelji, uglavnom ljudi mlađe dobi, poput drugih ideoloških fanatika, također su bili uvjereni da samo njima pripada budućnost, tj. da su samo oni u pravu. Kada su se suočili s prvim problemima, zajedno s političkim strukturama koje su ih podupirale, okrenuli su se represiji. Nijemo i bez znaka prosvjeda promatrali su kako Pribićević i njegovi bešćutno premještaju stotine učitelja koji se s njima nisu slagali te zauzimali njihova mjesta. Time je u učiteljske redove unesen nepopravljivi razdor i zajamčena kasnija odmazda protivnika. Hoće li eventualni neuspjeh današnjih propagatora nove ideologije u prosvjetnoj politici suvremene Hrvatske temeljene, kako se čini, na potpunoj fiksaciji na tehnološku modernizaciju i posljedičnu zanemarivanju humanističkih aspekata nastavnog procesa, također dovesti do odbijanja priznanja vlastitih pogrešaka te pribjegavanju administrativnom nasilništvu? Ne bi se smjelo smetnuti s uma, kako nas moderna povijest nažalost nesumnjivo uči, da je moguće – istovremeno – biti tehnološki i ideološki „napredan“, a ujedno netolerantan te, u humanističkom smislu, nazadan.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
A sto bi tek Radic naprvio od Beljkovih muda i njegovog brastva i jedinstva?