Ako i nemamo najpametnije državne službenike i dužnosnike u Europi, tješi nas pomisao da će većina njih imati nove pametne mobitele. Burne reakcije koje je izazvala odluka o državnoj nabavi 10.550 mobitela, od kojih 6250 “pametnih”, koji su predmet čežnje svakog djeteta, svjedoče o dvije činjenice. Prvo, da je naša javnost još uvijek fokusirana na sporedne, simboličke stvari, drugo, da vladajućima fali zdravog razuma i takta jer nisu svjesni, ili ih nije briga, kako će u ovoj situaciji takvo izvolijevanje primiti javnost.
Kriza traje već punih pet godina i ne nazire joj se kraj. Većina je ljudi iz godine u godinu sve siromašnija, a potrebe koje im potrošačko društvo nameće sve su veće, dakle subjektivni osjećaj siromaštva raste strelovito pa se danas jadnim osjeća školarac koji nema smartphone i teško ga je utješiti činjenicom da ima za jelo, odijevanje pa i za solidan, običan mobitel. Kako se u Hrvatskoj preživljava, matematički je neobjašnjivo. Ako usporedimo famoznu potrošačku košaricu i prosječna primanja, nije jasno kako većina ljudi podmiruje osnovne potrebe, a kamoli “dodatne”. Razlika je očito u zoni sive ekonomije koju državni fiskalni pipak sve više sužava, što bi u normalnom stanju bilo za pohvalu, ali u situaciji gdje nema rasta, to samo ubrzava socijalnu katastrofu.
Godina 2013. u Hrvatskoj svakako nije vrijeme za luksuze i razmetanja. Nisam sklon asketizmu, ali ne mogu negirati da mi mobitel koji sam prije tri godine, uz manju pretplatu, dobio za kunu i dalje savršeno funkcionira, da njime mogu fotografirati, snimati, da je on i diktafon, radio, štoperica, da može ići na internet. Sve bi to bilo još zgodnije na smartphoneu, s većim ekranom osjetljivim na dodir, boljom platformom i više memorije, ali u mojim potrebama se u zadnje tri godine nije javilo ništa novo što bi me navelo na odluku da investiram u “pametni” mobitel, a “stari” bacim u smeće.
Nametnuta opsesija novim je beskrajna. Većina ljudi spremna je zakidati se na esencijalnim stvarima kako bi si priuštili nešto što ima samo simboličku vrijednost novosti ili “držanja koraka s vremenom”, no to je njihovo pravo i izbor. Kupit će skuplji auto od onoga što si realno mogu priuštiti pa će se često dovoditi u situaciju da nemaju za benzin, kupovat će najjeftiniju hranu sumnjive kvalitete, neće godinu dana otići na izlet, u kino ili u restoran, ali će svake godine promijeniti mobitel. U redu, slobodni su za svoj novac činiti što hoće, svatko ima svoje prioritete. Ali što s onima koji isfuravaju simboličke, infantilne potrebe na javni račun? Je li neuobičajeno da državni službenici i dužnosnici, ovisno o rangu i potrebama, zadužuju opremu koja im treba za rad, bilo da je riječ o mobitelu, projektoru ili tehnički ispravnom i redovito servisiranom službenom automobilu? Nije.
No pitanje je što je nužno sredstvo za rad, a što hir. Volio bih da mi netko argumentira zašto većina državnih službenika ne može koristiti službene mobitele koji su nabavljeni prije dvije godine te kako se u međuvremenu promijenila priroda njihova posla pa odjednom ne mogu preživjeti bez smartphonea.
Nitko ne očekuje da će se predsjednik voziti Ryanairom, premijer autostopirati ili ministri švercati u tramvaju da bi uštedjeli na proračunu. No je li demagogija osuditi potrebu 6250 ljudi za novim smatrphoneom koji će im platiti država? Neka onda skrate mandat. Zašto bi ciklus vlasti trajao četiri godine, a mobitel dvije? Kako mobitel izgubi pamet tako brzo, a oni svoju održe neokrznutom? Kao što je najnoviji mobitel simbolička, a ne stvarna potreba, tako je i suzdržavanje od ovakvih nabava više bitna simbolička gesta nego potez koji bi donio stvarnu, za proračun bitnu uštedu. Četrdeset milijuna kuna, od čega treba odbiti iznos koji bi se svakako platio za impulse, sitnica je prema crnoj rupi koja zijeva u proračunu.
Racionalno gledano, veći bijes javnost trebala bi izazvati vijest da u zadnjem kvartalu prošle godine nije bilo nikakvih ozbiljnih investicija ili da se pun avion pametnjakovića jesenas smucao po Kataru bez ikakvih rezultata. Jedan promil u padu BDP-a znači puno više od hrpe ovakvih nabava, ali je većini ljudi to apstraktno i ne pogađa ih kao kupnja smartphonea koja je nešto što mogu vizualizirati i svesti na sebi usporedivu razinu. Priuštiti novi smartphone djetetu znači velik izdatak od nekoliko tisuća kuna ili vezivanje uz lihvarsku pretplatu. Većini potrošača ostaje izbor između toga da ih se u smatra staromodnim glupanima jer nose čak dvije godine star mobitel ili da “drže korak” zakidajući se na drugim stvarima. A onda vide kako oni koje smatraju odgovornima za svoje sumorno stanje sebi ležerno priušte ono što je njima pravi pothvat. Otud bijes.
Sličan učinak mogao se vidjeti kad je mesar Fiolić u iskazu rekao kako je tadašnjem ministru Šukeru svaki tjedan nosio 20 kilograma teletine. Teletina je, kao i smartphone, svakodnevni predmet čežnje prosječnog Hrvata pa su ljudi na to osjetljivi. Postotak BDP-a, kontrolni paket dionica Ine, kreditni rejting i sl. su im puke apstrakcije. Zato pametna vlast s tim stvarima treba biti oprezna. Onaj tko je donio odluku da se ne ide samo na sklapanje ugovora o pretplati već i u nabavu 6250 smartphonea pokazuje potpunu odsutnost zdravog razuma i političkog senzibiliteta. Na što bih danas utrošio 40 milijuna kuna? Pa recimo, za nabavu 3D printera i obuku svih hrvatskih školaraca za korištenje te tehnologije budućnosti, čije se ekonomske i geostrateške posljedice još ne mogu niti naslutiti i koja se danas uvodi u sve američke škole. Držati korak s vremenom ne znači davati državnom službeniku najnoviju igračku, već obučiti djecu da se koriste alatima budućnosti.
