Od stranaka koje pretendiraju na buduću vlast u Hrvatskoj, HDZ može najviše izgubiti ako ne pobijedi: za vladajuću stranku poraz je sve osim pobjede ili druge kombinacije s kojom ostaje na vlasti. Od Tuđmana do Plenkovića, HDZ je, uz dva prekida, stalno obnašao vlast, navikao je vladati da ne bi bez nove drame i treći put prekidao lukrativnu zadaću da vodi zemlju.
Ostalim je pretendentima, ipak, mrvicu lakše: svaki bi poraz za njih bio utoliko podnošljiviji što ne bi morali otići s vlasti; zadržali bi se na svome dosadašnjem počasnom mjestu. Nabrušeni SDP svoje ambicije temelji na bogatijoj opozicijskoj biografiji koliko i na skromnijem iskustvu vladanja zemljom. Još jedan izborni neuspjeh mogao bi stajati više Davora Bernardića nego stranku; od jeseni će ionako biti teško vladati Hrvatskom, tko god bio u ulozi vladara.
Siromašna zemlja je pogođena i umorna, a takvoj zemlji trebaju jaki potezi da nadoknadi sve zaostatke koji su kumulirani dugogodišnjim bježanjem od obveza modernizacije države kako bi aktivirala svoje bogate potencijale; trebaju joj jake ličnosti koje će mobilizirati sposobne ljude da izvlače zemlju iz teškoća; trebaju joj, naposljetku, jake ideje koje će osvjetljavati taj put koji je, neosvijetljen, u previše slučajeva vodio, i odveo, na stranputicu. Nakon izbora, dakle, zemlja bi trebala mijenjati i lica i naličje.
Na apsolutnu pobjedu, barem u fazi političke predigre, ne može računati ni jedna momčad. Još uvijek HDZ figurira kao favorit izbora, ali više zato što ima izbornu mašineriju i pobjednički mentalitet nego što su mu okolnosti tako sklone da može unaprijed upisati nova dva boda. Ne zna se hoće li strankama biti teže dobiti većinu na biralištu ili sastaviti vlast poslije izbora.
Možda je Plenković vjerovao prekomjerno u izbornu snagu HDZ-a kad je radio pobjedničke planove da mu nitko ne treba (osim nekoliko lokalnih podrepaša); povoljan vjetar mu je odasvud puhao u leđa, Bernardića nije shvaćao ozbiljnim konkurentom, a Miroslav Škoro nije bio pred vratima. Stvari se pred izbore za njega kompliciraju: SDP pokazuje da nije bez pobjedničkog potencijala, čak i s podcijenjenim predsjednikom, a Domovinski pokret ulazi odvažno i u HDZ-ovo dvorište. Bit će neviđene borbe, to je sigurno; a svaka borba mora završiti, ili mirom ili primirjem: ovisit će o tome tko će osvojiti koliko prostora na biralištu.
Zabluda je da će Ivan Penava odlučiti izbore, na kojoj god strani bio: nema on tu karizmu da može masovnije povući birače. Ni Stipe Mesić i Josip Manolić zajedno, ni Mate Granić poslije njih, nisu uspjeli uzdrmati HDZ. Postoji u toj stranci neki (ne)vidljivi duh koji se formira oko ideje hrvatske domovine, da bi jedan lokalni političar poremetio ustaljenu metodu po kojoj će svaki HDZ-ovac tri puta promisliti prije nego što će se okrenuti protiv svoje stranke. Penava je važniji kao pokazatelj podjele na desnici, pa i u samome HDZ-u, na dio koji hrabrije ulazi u 21. stoljeće, i na dio koji hrabro zaostaje u toj transformaciji cijelo stoljeće, ako ne i više. Hrvatska ovim izborima mora ući u ravnopravnu bitku s drugim zemljama s modernom državom, konkurentnim gospodarstvom i tolerantnim društvom. Inače, može poslije izbora imati još veće probleme.
Pregovori važniji od glasova
Netipično za Hrvatsku, izbori bi se ovaj put mogli odvijati u trokutu sa Škorinim Domovinskim pokretom kao novom činjenicom, a ne više u klasičnom dvoboju HDZ-a i SDP-a na kojem je počivala hrvatska parlamentarna demokracija. Ne mora značiti da je vremenu dvostranačja odzvonilo i da će državu pokrenuti ili preokrenuti politička formacija koja je do korone bila nepoznata. Njezin je osnivač imao generalnu probu na predsjedničkim izborima; nije pobijedio, kao što je najavljivao, ali nije ni samo sudjelovao. Poznati pjevač s titulom doktora znanosti i biznismen s nekoliko vlastitih tvrtki ušao je u politiku s planom da ne bude epizodist. Nema ni Škoro puno izgleda da vrati državu narodu, s time su se uzaludno mučili i poznatiji političari od njega u dvije tisuće godina borbe za vlast naroda. I on se uklapa u dijagnozu koju je o današnjoj „novoj politici“ dao Raffaele Simone: „Demokracija se okreće u ono što narod hoće“!
U varijanti s trokutom, koji ne mora postati Bermudski, ali može otežavati slobodne prolaze budućim vlastima, problem se otkriva i prije izbora: zbroj glasova nad hipotenuzom u političkoj matematici teško će nadmašiti zbroj glasova nad katetama. U pitanje može doći politički stabilitet, ne pojave li se na tržištu novi „žetončići“, koji će ga ugroziti na drugi način. Ne bude li izrazitog pobjednika, otvorit će se prostor za mnoge kombinacije koje ne moraju imati željeni i potreban rezultat – stabilnu vlast koja će biti u stanju mijenjati državu s tolikim teretom na leđima. Ne samo teretom korone i potresa, koji su pali kao grom u koprivu, nego i svih deficita koji su stvoreni u 30 godina vlastite države (i kojih sve zaostataka prije toga).
Još je nekoliko aktera u igri, pa nije nemoguće da u konačnom zbroju njihovi glasovi dobiju na težini, i da oni postanu jezičac na budućoj vagi. Prije bi se moglo reći da će se o pobjedniku odlučivati za zelenim stolom, u pregovorima poslije izbora, nego na terenu, u samim izborima. U tome je sadržana mogućnost da Hrvatska dobije kvalitetnu vlast; ali i rizik da još jednom kombinatorika nadvlada potrebe zemlje, u nekoj mjeri i samu političku pamet, da je vrijeme za kompetentnu vlast. Predznak je manje bitan. Ili je čak nebitan, s gledišta građana.
Zašto je Plenković zaigrao na sve ili ništa, neće se znati dok se ne zatvore birališta. Ostane li na vlasti a da ne mora ići u saveze koji bi se tumačili na njegovu štetu, bio bi to i njegov pothvat. Može mu se, međutim, dogoditi da će vragu morati prodavati dušu ili s đavlom tikve saditi. Tako izgleda pozicija najjače hrvatske stranke, u sendviču između žestoke SDP-ove opozicije slijeva, i nemilosrdna Škorina osporavanja zdesna. U obranu vlasti, Plenkovićeva stranka kreće i bez partnera s kojima je vladala; povjerenje je iscrpljeno da bi se obnavljalo ni da se iscrpljeni partneri samostalno probiju u Sabor. Plenković ne očekuje Bandića; nije sigurno da računa na Štromara. Zašto se HDZ izolirao i toliko osamio, da u mnogim kombinacijama može ovisiti o Škorinu Domovinskom pokretu, s kojim u ranoj fazi borbe razmjenjuje tešku artiljerijsku paljbu koja bi, inače, mogla ostaviti posljedice na buduće odnose?
Na Plenkovića su navalili sa svih strana: još jedan dokaz da izbori nisu natjecanja iz nježnosti. Tri nove okolnosti podižu žestinu borbe, sve tri bi mogle utjecati na rezultate izbora, i sve tri idu na štetu njegove stranke. Prvo, HDZ je dobio konkurenciju na svojoj polovici, jaču i organiziraniju nego što su to svojedobno bili Đapićevi „pravaši“, s kompromiserskom politikom: malo s vlasti, malo protiv nje; Škoro djeluje beskompromisnije, ako i njega rezultati izbora ne prisile na kompromise. Drugo, jedna frakcija HDZ-a prešla je na konkurentsku stranu, suprotno svim ranijim prijelazima koji su se mogli odvijati samo u korist stožerne hrvatske stranke; narušen je time mit o dominaciji HDZ-a.
I treće, u HDZ-u postoji prikrivena opozicija koja se može aktivirati, ovisno o listi s kojom će stranka na izbore izići, i još ovisnije o rezultatu koji će na biralištu postići. Kako je krenuo sam protiv svih, Plenkovića bi moglo sustići proročanstvo ljevičarskog filozofa Slavoja Žižeka: „Pravi lider treba prihvatiti mogućnost da će na kraju on biti likvidiran“! Nije malo onih koji mu rade o glavi. I Most regrutira svoja pojačanja s neskrivenom mišlju da se osveti za poniženje koje im je nanio Plenković.
Nije sigurno da će u slučaju opasnosti i sama stranka stati unisono iza svoga šefa. Složeno je pitanje je li poslije izbora, koji su se pretvorili u plebiscit u prilog stranačkom šefu, pobjednik trebao pokazati više demokratske osjetljivosti za poraženu manjinu. Ni tad ne bi bilo sigurno da bi toliko ujedinio stranku da izbriše unutrašnju granicu koja je stvorena famoznom Istanbulskom konvencijom. To je trajna jabuka razdora i na desnici i u HDZ-u. Kao da dijeli dva svijeta. Kombinirajući jake poteze s prevladavajućom jobovskom strpljivošću, Plenković je postao gospodar HDZ-a usporediv s Tuđmanovim i Sanaderovim autoritetom.
Zaobilaženje vrućih tema
Demokratski princip, kako kaže filozof Marcel Gauchet, „pobjeđuje izvana kao nikad“; nije to obvezatno i „pobjeda iznutra“. Kako će se ponijeti prema svojim poraženim oponentima u HDZ-u, na tome će se mjeriti Plenkovićeva demokratičnost, neki će reći i pragmatičnost. Ako prekriži Miru Kovača s kojim, vidjelo se s obje strane, nije na „ti“, može nekadašnjeg ministra vanjskih poslova gurnuti ili prema Škori, što bi bilo malo ili loše za njegove ambicije, ili ga može promovirati u privilegirani položaj izazivača, u slučaju izbornoga neuspjeha.
Mnogo spominjani, a utišani Milijan Brkić može se Plenkoviću pojaviti kao problem, veći nego dok mu je bio zamjenik, i to poslije izbora, ako ga eliminira prije izbora. Takve političare obično nije dobro imati za protivnike (kad se s njim nije na vrijeme politički obračunao). Nakon izlaska Penave, HDZ je pred iskušenjem: hoće li pustiti da s njim odu i njegovi istomišljenici, i tako očistiti stranku od desničarenja, ili će pružiti priliku da ostanu, i to radi izbornih interesa?
U mandatu premijera Plenković je izgradio pozitivan autoritet političara koji „stvari drži pod kontrolom“, autoritet koji se širi i izvan stranačkih krugova; to je honorar za njegovo zauzimanje da raščisti s desničarskim nasljeđem koje mu je ostavio Tomislav Karamarko; honorar bi bio i veći da je u tome bio odlučniji i dosljedniji. Njegov je prethodnik išao na izbore s vrlo heterogenom Domoljubnom koalicijom koja je u nekoliko mjeseci povela mnoge ideološke ratove u zemlji kojoj treba elementarni građanski mir da može krenuti naprijed.
Plenković ima protiv sebe Domovinski pokret kojem su pridruženi i neki viđeni članovi iz Karamarkove garniture. I to svjedoči o promjeni koju je šef HDZ-a provodio možda i s previše taktiziranja da ne bi izazivao moćne saveznike izvan stranke koji su u stalnoj potrazi za (naj)boljim savezništvom. Plenkovićev autoritet vladara temelji se na kompetentnosti u pitanjima politike, vanjske i unutrašnje, na energiji koja ga drži u pogonu po cijele dane, na rječitosti, toliko zapostavljenoj u hrvatskoj politici, pa i na bilanci, koja bi bila globalno pozitivnija da nije zaobilazio neke vruće teme, što iz ratne povijesti, što iz domene pravne države.
Da je ulazio radikalnije u zapušteni sektor reformi, u državnoj upravi prije svega, da je pravodobnije raščišćavao s barabama iz vlastitih redova, išao bi pred birače mirniji nego što ide s tim deficitima. U liberalnim krugovima, pak, Plenkovića doživljavaju kao prosvijećenog apsolutista koji sam odlučuje o svemu, što ne motivira njegove suradnike, niti ohrabruje državne institucije da rade svoj posao. Zato iz konkurencije – da bi kompenzirali nedostatke svoga jakog šefa – govore da će oni vladati drukčije, da će aktivirati pravnu državu, da bi smanjili vlast pojedinca. Na izborima će se, dakle, imati što birati. Može biti živosti.
Treba nam stabilna vlada.Nije vrijeme za eksperimente.