Uvrijeme plenarnih sjednica Europskog parlamenta kompleks od ukupno pet zgrada nazvanih po državnicima koji su gradili povijest 20. stoljeća u strasbourškoj europskoj četvrti košnica je prepuna političara, lobista, birokrata, novinara i drugih koji se redovito slijevaju u taj francuski grad, paralizirajući tamošnju premalenu zračnu luku, dok cijene noćenja skaču u nebo i svejedno je gotovo nemoguće pronaći smještaj u nekom od pristojnijih hotela.
Postmodernistička centralna zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu prostire se na impresivnih 220.000 kvadratnih metara, s tornjem visokim 17 katova i još tri ispod razine zemlje. Ta oružjem štićena utvrda od inoksa i stakla u snažnom je kontrastu s baroknom strasbourškom katedralom Notre Dame koja svoj veličanstveni toranj (drugi nikada nije sagrađen) uzdiže prema nebu na dvadesetak minuta hoda od Europskog parlamenta. Dvije zgrade, dva centra društvene moći, dva simbola Europe kakvu danas poznajemo. Jedna je temeljena na stoljetnoj prošlosti, a druga samo naoko zagledana u budućnost. Fragilna je, naime, slika europske budućnosti koju dijele europski birokrati, u čijim se redovima zadnjih godina čuje sve više skepse, pa i straha o smjeru kojim grabi Europska unija. “Ne možemo im ništa”, česta je rečenica koja se čuje na marginama plenarnih sjednica, dok europarlamentarci s užasom gledaju kako vlade Poljske, Italije, Mađarske... sve više kroče nekim svojim putem ignorirajući politički i vrijednosni smjer postavljen na razini Unije.
Otuđeni od glasača
Otuđeni od prosječnog glasača, europski birokrati teško shvaćaju velik uspjeh populističkih stranaka diljem Europe i svijeta. Brexit je bio hladan tuš koji su mnogi dočekali nespremni. Zbog takvih događaja, umjesto da gledaju u budućnost, oni sve više grčevito promišljaju sadašnjost, pokušavajući reanimirati sustav koji su izgradili i koji se počeo urušavati iznutra. I to ne na ekonomskim, nego na temeljnim vrijednosnim pitanjima sublimiranima u problem migracija koji je postao središnja točka prijepora među onima koji zagovaraju solidarnost i preuzimanje odgovornosti za nemire na Bliskom istoku i onima koji se sve snažnije zalažu za nacionalne države u kojima za nepozvane strance nema mjesta.
U takvom kontekstu brojne su oči bile uprte u Angelu Merkel, političarku koja je i sama utjelovljenje poljuljanog europskog jedinstva, a koja je bila centralno ime parlamentarne debate o budućnosti Europe koja je početkom tjedna održana u Strasbourgu.
Ta sitna i odlučna žena, nekadašnja nesporna “Mutti” koju su usprkos gospodarskom procvatu Njemačke mnogi prezreli zbog otvaranja vrata migrantima, puna je dva i pol sata slušala i odgovarala na pitanja europarlamentaraca podijeljenih između onih koji su je pokušali podržati i onih drugih koji su nanjušili krv državnice na odlasku i odlučili joj zadati finalni javni udarac.
Ove druge u Strasbourgu je predvodio Nigel Farage, britanski populist i euroskeptik na europskoj parlamentarnoj plaći, koji se smatra jednim od najzaslužnijih za britansko napuštanje Europske unije. Kao glas onih koji su se snažno suprotstavili dominantnoj europskoj politici u odnosu na migracije, ali i čitav niz drugih vrijednosnih pitanja, on u Europskom parlamentu ima malo simpatizera. U javnosti, baš zato, prolazi iznimno dobro.
– Mnogi moji euroskeptični kolege jutros su vas gnjavili, ali ja zapravo mislim da vas trebamo slaviti. Hvala vam, gospođo Merkel, jer zbog vas nikad ne bismo izgurali Brexit. Mnoge od tih euroskeptičnih grupa vratit će se u velikim brojevima u idućem mandatu kao izravni rezultat vaše migracijske politike – prijetio je samodopadni Farage uz glasno podržavanje kolege okićenog britanskim nacionalnim simbolima koji je pljeskao tijekom cijelog njegova govora, dok je ostatkom prostorije uglavnom vladao muk.
Imigracijska politika nije jedino što populisti zamjeraju Angeli Merkel: optužuju je, na trenutke i apsurdno, za nametanje germanocentrične Europe povlačeći paralele s pokušajem njemačke dominacije u vrijeme Drugog svjetskog rata, za destabilizaciju kontinenta i gradnju vojskom osnaženog europskog imperija koji se sada širi na nevoljeni istok, za pokretanje “novog hladnog rata” s Trumpovom Amerikom. Izbjeglice, međutim, ostaju centralni dio svakog političkog obračuna s njemačkom kancelarkom. Radi se o temi koja je duboko polarizirala društvo, o kojoj gotovo svatko ima bar donekle izgrađeno mišljenje, na kojoj se lako stječu politički bodovi i koja može poslužiti kao univerzalni predizborni bauk za galvaniziranje biračkog tijela.
Propagandna ofenziva
Iz naoko stabilne i uvjetno rečeno konzervativne demokršćanske pozicije, Angela Merkel povela je europske lidere u ljeto 2015. godine prema cilju humanog i humanitarnog prihvata izbjeglica s Bliskog istoka. Populistima nije trebalo mnogo da građane okrenu protiv tog cilja. Nakon što su se rezultati njihove propagande počeli sve snažnije odražavati na lokalnim i nacionalnim izborima, čelnici europskih država jedan po jedan počeli su se izmicati. Angela Merkel ostala je sama na čistini. Njena usamljenost u politici koju je zagovarala sve glasnije odjekuje i strasbourškim hodnicima. Nova kontroverzna tema njezina je podrška ideji o osnivanju zajedničke europske vojske koju je također morala braniti na debati o budućnosti Europe, ovaj put od protesta ljevice.
– Prvi predsjednik Europske komisije Walter Hallstein nazvao je osnivanje Europske unije nikad viđenom smjelošću. Sada je vrijeme da odemo korak dalje. Osnivanjem zajedničke vojske bitno ćemo optimizirati procese obuke i nabave oružja, ali i pokazati svijetu kako Europa stoji čvrsto ujedinjena, da se na njenu teritoriju ne može dogoditi međudržavni rat – istaknula je Merkel dodajući kako to ne mora značiti okretanje leđa NATO-u.
Vojnu uniju u svojim istupima sve češće spominje i francuski lider Emmanuel Macron, što je dovelo i do žestoke reakcije američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je tu mogućnost protumačio kao potencijalnu ugrozu američke vojne dominacije na Zapadu, dok europski lideri ističu kako bi vojno ujedinjenje Europe zapravo bilo kompatibilno američkom inzistiranju da europske zemlje porade više na vlastitoj sigurnosti umjesto da se oslanjaju na američke sigurnosne resurse.
Ideja o vojnoj uniji nije nova, baš naprotiv, ona se na europskom tlu spominje još od 1950-ih, a 2014. godine aktualizirao ju je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u očitom pokušaju da ublaži rastakanje europskog jedinstva. Četiri godine kasnije zanimljivo je da se hipotetska mogućnost unutarnjeg oružanog sukoba sasvim otvoreno spominje u centru europskog ujedinjenja, kao i da se vizija zajedničkog razvoja sada već i u pravilu povezuje i sa željom za snažnijom militarizacijom, što je retorika kojoj su obično pribjegavale nacionalne, pa i nacionalističke političke opcije.
U strahu od rastakanja Europske unije, eurobirokrati u Strasbourgu i Bruxellesu krenuli su u sve snažniju propagandnu ofenzivu, u svakoj prilici ističući ključne riječi poput ujedinjenja, tolerancije, multikulturalnosti... Kao najveća opasnost ne ističu se vanjski neprijatelji u opreci s kojima je najlakše graditi jedinstvo, već opasnost od nacionalizma koji itekako snažno živi upravo na teritoriju današnje Europe.
I što se liberalne i demokratske vrijednosti više ističu u svakoj javnoj debati ili događaju pod pokroviteljstvom Europskog parlamenta, to slabije zvuče njihove parole jer jasno je da nemaju snage oduprijeti se strujama koje Stari kontinent nose u nekom sasvim suprotnom smjeru.
Očajničke parole
– Solidarnost je naša centralna vrijednost. Pojedine zemlje Europe suočavaju se s teškoćama, ali upravo zahvaljujući principu solidarnosti u tome nisu same. Nacionalizam i egoizam više nikada ne smiju dobiti mogućnost da cvjetaju na europskom tlu – istaknula je Angela Merkel naglašavajući važnost vladavine prava i snažnog nevladina sektora, iz čega se jasno mogla iščitati kritika zemljama članicama poput Mađarske i Poljske čije su vlade prije nekoliko godina krenule u vrlo snažan obračun upravo s udrugama, medijima i akademskim institucijama koje su označene kao opozicijske, a samim time i nepoželjne. Kao poseban krimen ističe im se financiranje “izvana”, bilo da se radi o američkom ili europskom novcu, jasno ističući opreku nacionalnoga i europskoga koja postaje sve snažniji kamen spoticanja u formalno ujedinjenoj Europi.
Uskrata financijskih sredstava jedna je od mogućih sankcija odmetnutim članicama, no u praksi se rijetko provodi. Preveliki i razjedinjeni europski mehanizam teško se dogovara i o mnogo manje kontroverznim potezima, pogotovo dok se silnice moći mijenjaju i nitko nije sasvim siguran što nam donosi sutra.
– Sankcije članicama dobro su opisane temeljnim europskim ugovorima, ali njihova je praktična vrijednost slaba – žali se dio naših sugovornika u neformalnom druženju nakon debate o budućnosti Europe. Kad se ugase svjetla televizijskih kamera, malo je suvislih odgovora na pitanje kamo zaista ide Europa. Solidarnost, tolerancija, multikulturalnost... fraze koje se u razgovoru iznova ponavljaju zvuče kao očajničke parole onih koji ne znaju ponuditi ništa drugo. A što se od europskih vrijednost zaista može, pa i treba spasiti? Hoće li golema zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu ostati i njegov posljednji spomenik?
Eto, prije dva dana 20-godišnji Afganistanac, kojemu je odbijen azil, je zaklao 85-godišnjeg nepokretnog starca u svom domu u Njemačkoj. Što je najbolje, kći ubijenog pomaže migrantima pa je ovog zaposlila kod svog oca da mu pomaže oko kuće. Prva reakcija eurobolesnika tipa Plenkovića je bila da su sad populisti došli na svoje. Dakle, eurobolesnicima nije problem što je azilant zaklao nepokretnog starca u svom domu, nego to što im to ne ide u političku korist.