Kad mu fotograf sugerira da u ruke primi tamburicu da i slikom najavimo njegov koncert “Mene zovu tambure” u Lisinskom 24. veljače, Miroslav Škoro blago odbije. Nema smisla, kaže, jer tamburu ne zna svirati, premda mu je obilježila život. Razgovarali smo o glazbi, obitelji, odgoju djece, političkoj situaciji u zemlji...
Dvorana Lisinski i vi stari ste prijatelji, kakav koncert pripremate?
Glazbu, u pravom smislu te riječi, moji suradnici i ja doživimo upravo u dvoranama kao što je Lisinski. Privilegij je nastupati tamo, a i publika voli doći u Lisinski i poštuje što mi to uvijek napravimo bez struje i dopustimo si da odlutamo i aranžmanski i zvukom u emociju. Lisinski je i mjesto na kojem mogu vježbati još jednu svoju strast, a to je da imam silnu potrebu pričati između pjesama. Zadnji se nastup razvukao na tri i pol sata, postao je više stand up nego koncert, ali se publici to svidjelo. Nizanje pjesama vrhunski je doživljaj kad se radi o vrhunskim pjevačima. Ja nisam vrhunski pjevač pa se snalazim pričom.
Ne mislite za sebe da ste vrhunski glazbenik?
Neću reći da o sebi ne mislim baš ništa (smijeh), ali prepuštam drugima da valoriziraju što sam u profesionalnom smislu. Rekao je Proust – nisi ono što misliš da jesi, već si plod društvenog mišljenja o tebi.
Kakvo je stanje u tamburaškoj glazbi?
Kao što narod ima vlast kakvu zaslužuje, tako ima i sve drugo kako zavređuje, a mi smo narod koji je davno izgubio sustav vrijednosti dok smo, s druge strane, šampioni po tome koliko se stidimo svoga. Tamburaška glazba je na istom mjestu na kojem su sve ostale vrijednosti koje naš narod ima. Nije dobro. Žalosno je da netko tko je vrhunski tamburaš ne može živjeti od svog rada.
Ima li hrvatska glazbena publika uopće ukusa?
Kako ne, ima sofisticiran i rafiniran ukus i zna što hoće, ali kako na TV programima ne može vidjeti to što hoće, onda baulja i završi na kanalima na kojima im se, kao navlakuša, servira jedan dio naše glazbe, ali im se naravno servira i veći dio glazbe koja nikako ne predstavlja naše glazbeno naslijeđe.
Kako se snalazite s tržišnim zahtjevima, svi se nešto skidaju, rade skandale?
Duboko svjestan da ni frizurom, ni načinom života, ni grudima, ni liposukcijom ne mogu nametnuti interes javnosti za svoju osobnost, u fokus sam stavio glazbu. Konkretnije, snalazim se pjesmom. Često zaboravljamo da je pjesma ta koja je najvažnija i da ona ima svoj život. Ljudi koji naprave pjesmu su, kako bi rekao Joza Ivanković, glazbeni ribari. Netko peca ribe, a netko peca pjesme. Na žalost, nisam bio na pecanju kad se “lovila” pjesma Everybody loves Somebody, ali sam bio kad je plivala pjesma “Ne dirajte mi ravnicu”. Ja sam tu pjesmu ulovio. Međutim, to ne znači da je ona moje ekskluzivno pravo.
Na koji je način doživljavate?
Najpoštenije je reći da je to naša pjesma. Davno je ona prestala biti moja, iako je formalnopravno moja dok sam živ. Po njoj bi se mogao snimiti film – što znači mnogim ljudima, meni i kuda me dovela. Danas ne bismo vodili ovaj razgovor da nije bilo te pjesme. Tih par minuta u kojima je nastala, to je doslovce revolucija u mom životu.
Jeste li zadovoljni kako je publika primila vaš posljednji album?
Primljen je primjereno vremenu u kojem živimo. Dokument je vremena, zove se “Putujem sam” jednostavno zato što mi se čini da smo otišli daleko u ostvarivanju Marxovih vizija otuđenja. Blizu smo toga da se otuđimo od samih sebe, toliko smo na društvenim mrežama i otuđeni od drugih ljudi. Često vidim da dvoje sjede za stolom i komuniciraju jedno s drugim mobitelima, tako lakše izražavaju emocije. Ustvari, putujemo sami.
Kako vam se čini način na koji su se raspleli izbori?
To je vjerna preslika toga što se događa u društvu. Naše je društvo toliko podijeljeno na ideološkoj razini da je to nezdravo i bolesno.
Tko je kriv za te podjele?
Kriva je činjenica da smo izgubili sustav vrijednosti. Puno toga gurnemo pod tepih, ne riješimo, pa onda vadimo kad nam paše. Stalno se vraćamo na iste probleme. Nevjerojatno je da ono što se kod nas dogodi danas već sutra ima barem dva tumačenja. Trodioba vlasti ne funkcionira. Kad donesemo neki zakon, nikad se ne dogovorimo tko je taj tko ga primjenjuje. Zemlja u kojoj zakonodavna vlast, dakle Sabor, gotovo da nema ingerencije nego služi kao mjesto gdje se dižu ruke, ne može funkcionirati, a prevelike se ovlasti daju vladi, a vlade nam nisu baš sposobne, dok sudska vlast silno kasni u rješavanju sporova koje onda vrijeme otupi. Ne možemo se dogovoriti sami sa sobom zbog te ideološki ostrašćene podjele, te je normalno bilo očekivati pojavu neke treće opcije. I upravo to se dogodilo. I dobro je da se dogodilo, dobro je za vladajuće jer osim što nisu pokazali neku veliku sposobnost, počeli su bivati arogantni i bahati, a to nije dobro ni za koga. S druge strane, treća opcija uvjetuje kompromis, što je dobro jer moramo raditi kompromise da bismo se o nečemu dogovorili, da možemo ići dalje. Ne bih jedino volio da se mandat ove vlade pretvori u mandat prošle vlade koja je četiri godine govorila da vlada prije njih nije bila dobra. Znamo da nije bila dobra, zato smo izabrali vas. Ne valja kad se u politici sve svodi na rekla-kazala, to babe rade. E sad, ako netko želi biti baba, to je drugi par opanaka. Nadam se da ovi nisu babe i da ćemo ići prema dogovoru – aha, Drugi svjetski rat će valorizirati Hrvatski institut za povijest, Hrvatska biskupska konferencija i vatrogasno društvo iz Ladimirevaca. Onda kad oni donesu tu neku odluku, to ćemo zabetonirati i laku noć ideologiji tamo gdje joj nije mjesto.
Mislite da je to moguće?
Mnoge su zemlje pokazale da je to moguće, ne vidim razloga zašto ne bismo mogli mi. Samo moramo podvući crtu, demistificirati stvari. U mom su poslu ispredali bajke o tome da na Euroviziju treba poslati klapu i kad smo je poslali, pokazalo se da je to najveći mogući promašaj. Sad tamo više uopće ne idemo. Svi govore o lustraciji, a namjerno je spominjem jer ćete me to vjerojatno iduće pitati, ajmo je provesti jer, ako ništa drugo, kao kršćanin želim postupiti onako kako nas je učio Isus Krist. Želim oprostiti. A da bih nekome mogao nešto oprostiti, moraš mi reći tko je to napravio i što je napravio. Nisam za to da skidamo glave, ali sam za to da se ad nominem kaže, ako je moguće, tko je, na primjer, pobio svećenike na Širokom Brijegu da bismo mu mogli oprostiti i idemo dalje. Volio bih znati i tko je mome djedu ubio brata. Bez obzira na to kakvu je boju nosio. Netko ga je ubio, bez sudske presude. Puno je neodgovorenih pitanja i dvostrukih mjerila, pa to ljude frustrira i eto ti podjela. Nevjerojatno kako to ne komuniciramo kvalitetno. Polemiziramo o pozdravima. Čujte, iza pozdrava “smrt fašizmu, sloboda narodu” napravljeno je isto jako puno zločina...
Novi ministar kulture poteže pitanje antifašizma. 2016. je godina, kad ćemo prestati govoriti o ustašama i partizanima?
O fašizmu ne treba prestati govoriti nikada. To je veliko zlo koje se dogodilo čovječanstvu i nemoguće je i ne treba o tome prestati pričati kako se ne bi dogodilo, ne daj Bože, opet. Nitko pametan ne spori fašizam i antifašizam. Međutim, nije isti antifašizam koji su provodili Churchill, Roosevelt, De Gaulle, Tito, Staljin i koji se dandanas u provodi u nekim zemljama uključujući i Sjevernu Koreju. U knjizi Diktatori, Richard Overy provlači tezu da je diktator diktator – kad je na vlasti, iskrivljuje stvarnost da bi je približio svojim nerealnim obećanjima i željama. Je li Staljin antifašist? Je. Je li Hitler fašist? Je. Jesam li ja ili ministar Hasanbegović i svi normalni ljudi antifašisti? Jesmo. Podržavamo li Staljinove metode? Ne... Ako s tim ne raščistimo, a mi imamo svog Staljina i svog Hitlera, govoreći o Titu i Paveliću, onda dolazimo do situacije da vodimo ovakve razgovore u najavi koncerta u Lisinskom.
Vjerujem da ljude više zanimaju vaša promišljanja o tome nego jeste li supruzi skuhali ručak. Barem mi nismo takve novine...
Možda ste se prevarili. Ne zanima to ljude, živcira ih. To je trebalo odavno riješiti i sad bismo pričali o ručku. Nije imanje nacionalne komponente odmah ustaštvo, kao što ni antifašizam nije profesija. Ne znači da si, kao antifašist, nepogrešiv i oslobođen kaznene odgovornosti. Ali opet velim, tu smo gdje smo, trebamo raditi, razgovarati, promijeniti stvari za boljitak naše djece koja se iseljavaju iz ove zemlje. To je najporaznija činjenica, bez obzira tko je na vlasti.
Kojim ste vrijednostima podučavali djecu?
Pokušao sam ih naučiti da razlikuju dobro od lošeg, da se ne stide činjenice da nisu rođeni kao Rusi ili Kinezi, već su rođeni tu gdje jesu i, nažalost, nas nema milijardu, nas ima par milijuna i povijest nam je takva da samo uvijek bili na vjetrometini i lili krv za tuđe ideje. Učio sam ih da i drugi ljudi imaju svoje mišljenje i svoja prava. Pokušali smo izgraditi dvoje ljudi koji misle svojom glavom i da budu duboko svjesni tko su, odakle su i kome pripadaju. I još nešto, trudio sam se iz petnih žila usaditi im želju da upravo ovdje probaju nastaviti svoj život, a ako se nekad i budu maknuli na neko vrijeme, da se vrate.
Pitanje je možda malo patetično, kakvu Hrvatsku želite za svoju djecu, za sebe?
Evo vam jedne usporedbe: Moja Ivana rođena je kad i Hrvatska, 1991. Ne moramo se mi oko nje, koji u ovoj alegoriji predstavljamo političke stranke, slagati oko toga treba li Ivana izaći van do 10 ili do 11 sati, treba li imati dugu ili kratku kosu..., ali se moramo složiti da nam bude na ponos i na diku. Obrazovana, dobra, zdrava... Moramo imati jasno definirane zajedničke strateške interese, a kako ćemo to provesti, stvar je razgovora i dogovora. Banalizirao sam politički sustav, priznajem, ali to je tako. Idemo to sad primijeniti na državi: Bez obzira jesmo li lijevo ili desno, neke stvari moraju biti svetinja i ne mogu biti na razini četverogodišnjeg mandata i petoljetki. Kad su svetinje u pitanju, petogodišnji planovi moraju pasti u vodu. Moramo na nacionalnoj razini odrediti strateške 20-godišnje planove i onda neka svatko jaše po istom tom planu bio on slijeva ili zdesna. Srž se ne dira. E, u takvoj zemlji bih volio živjeti.
