Nemojte nas dovesti do toga da više nemamo što izgubiti. Pozicija bezizlazja idealno je mjesto u kojem se pomišlja na revolucije i prevrate, a onda nije daleko do sloma vrijednosti u kojima životi još uvijek ponešto znače. Misao da revolucija jede vlastitu djecu ne može biti preciznija u kontekstu ubilačkog entuzijazma koji potakne i pomisao kako je srećom stiglo prikladno vrijeme da se prizemni obračuni zamaskiraju najuzvišenijim ciljevima.
Zato, bez obzira na apetit prema figurativno malenima, revolucije nisu dječja posla, nego stanje u koje je netko doveo društvo. Uvjeren sam da se ni jedna revolucija nije dogodila slučajno, niti da je ijedan društveni proces koji je vodio do nje bio nenamjeran. Stvari su strogo kontrolirane što se najbolje ogleda u postrevolucionarnim tokovima koji se odjednom počnu upirati da vječna vatra stratificiranog sustava vlasti ne utrne.
Možda se promijeni poneki ložač, ali plemstvo ostaje plemstvo, kmetovi ostaju kmetovi. Nezamislivo nam je da bi se desila suštinska promjena u kojoj bi ravnopravnost čovjeka prema čovjeku bila sadržajno konkretna kategorija, nezamislivo nam je da bi bilo koje društvo moglo postojati bez klasa, nezamislivo je da bi se vlast mogla doista transfomirati u upravu i servis, nezamislivo je da bi privilegija pozicije mogla biti razmotrena kao obveza služenja i samoodricanja. Takve su stvari krštene kao utopija jednakom lakoćom kojom poziv na smanjivanje dužnosničkih plaća ti isti dužnosnici nazivaju populizmom.
Znači, za boga miloga, ako netko traži da se precijenjena, preplaćena i u svakom pogledu neproporcionalno vrednovana kasta svede na razumniju mjeru materijalnog uzdržavanja putem poreznog harača, onda se iza toga krije laž i licemjerje populizma. Fino. Kada se otpuštaju radnici, smanjuju njihove plaće, kada se ljude izbacuje iz kuća i stanova zbog neplaćene kreditne rate onda su to zakoni tržišta koje nam nameće država, dok za nju još uvijek vrijedi dogovorna socijalistička ekonomija. Svakome prema potrebi, svakome prema zasluzi u eri kapitalističkog podrhtavanja postalo je samo nama i prema potrebi i prema zaslugama. Uz napomenu da ćemo sami odabrati tko su zaslužni, prema kojim zaslugama i shodno tome koje im potrebe valja zadovoljiti.
A zadovoljiti ih treba sve. I sve više i više. I još i još. I nikad dosta. I to je put koji većinu može dovesti u situaciju da više doista nemamo što izgubiti. S malo više takta, razuma i senzibiliteta, s malo snažnije izraženom solidarnošću, sa spremnošću da se podredimo dobrobiti zajednice, a ne da zajednicu neprekidno podređujemo svojim najmračnijim porivima, svijet bi mogao biti drukčiji. Nije 2020. godina loša sama po sebi. Godina kao svaka druga. Pokušajte je zamisliti bez čovjeka. To što ćemo je pamtiti po lošem u stvari je naš otisak u vremenu, mi smo je lošom učinili. Kao i svaku godinu prije. Rat nije izbio 1914. ili 1939. zato što su baš te godine bile ratu podesne, već zato što su to odlučili ljudi.
Loša vremena jednostavno ne mogu biti, netko ih takvima čini i onda se pravda spletom okolnosti koji je doveo do tragedije. Ovu, 2020. sigurno ćemo zvati godinom korone, a trebali bismo je zvati godinom u kojoj je čovjek zarazio planet. Svaki se dan zagledam u nebo i najiskrenije zahvalim činjenici da u grozomornoj strategiji pandemije, čiji se smisao ni izdaleka ne nazire, nitko nije ubacio zlokobnost da su životinje glavni prijenosnici, da su najrizičnije skupine kućni ljubimci. Ne mogu niti želim zamisliti razinu krvoprolića koje bi nastalo u bjesomučnom lovu na nedužna stvorenja. Na sreću, čovjek je čovjeku korona i ako nam valja prokazivati i izolirati, činit ćemo to unutar svoje vrste kao što smo činili stoljećima.
Čistke su u ideji započele možda ezoterično, ali su u epilogu bile krajnje egzaktne, može se reći znanstvene činjenice, sistematski poduprte, organizacijski tečne i optužbama kreativne. U svakom trenutku našeg postojanja bili smo obilježeni uzvratnim krvosljednim susretima. Došepavši tako i do godine na koju ćemo se brže-bolje nabacivati blatom kao da je, jadna, svojevoljno ekshumirala zarazu, ostali smo bez oslonca; kome vjerovati? Razgovori unutar političko-vladajućih krugova odavno su izgubili relevantnost i prijeko potreban umirujući efekt. Politika je postala epicentar širenja panike zbog navale kontradikcija. Razgovori unutar znanstvenih krugova bivaju sve više na razini anegdote. Kako?
Pa hajmo reći da bi ih se moglo interpretirati i ovako; Štagljar je nazvao Lauca da pita Rudana je l’ istina da je Primorac rekao Đikiću kako Radman tvrdi da šaran ide na glistu. Svih ovih mjeseci očekivao sam zaneseno konkretan doprinos znanstvene zajednice u borbi protiv korone, koliko će života svojim djelovanjem uspjeti spasiti, koliko će nas približili cjepivu, bojao se koliko će, zbog intenzivnih pojavljivanja u javnosti i sve intenzivnijih prekoplotnih dovikivanja, trpjeti njihov osnovni znanstveni rad. Cijenio sam na početku umirujuću komponentu njihovih autoriteta, ali kasnije su se pogubili u ishitrenom tezgarenju kojim su devalvirali većinu onoga dobrog što su mogli učiniti za društvo.
Ne zaboravimo, znanost je ne tako davno tvrdila da je nemoguće da vlak vozi brže od 40 kilometara na sat jer će zbog brzine sav kisik biti istjeran iz vagona. No, idemo dalje. Razgovori unutar vjerskih zajednica često zvuče poput inata infantilne djece koja se ne žele odreći prava na igru čak i za vrijeme nevremena. Katoličko procesiranje i pravoslavni rukoljubi mrtvih tijela možda su svjedočili postojanju vjere, ali nisam siguran da bog kao apsolutno vrhovno biće u tom kontekstu i na tim lokacijama istovremeno znači i apsolutni intelekt. Hoću reći, nemojte napadati 2020. godinu kao krivca za sve što nam se dogodilo. Ništa se nije dogodilo, sve smo si napravili sami. Ključ trauma čovječanstva leži u ljudima i ni u kome više.
Radost života mogla bi isto tako ležati u nama da nismo prirodu uspjeha i potencijal sreće vulgarizirali do praznovjerja i onostrane zagrobnosti. Što nas smiruje, što nas čini zadovoljnim, što nam donosi duhovnu stabilnost, prema kojim parametrima mislimo graditi odnose s drugim ljudima, to su sve pitanja na koja moramo dati odgovore želimo li doznati ima li ova vrsta budućnost. Godina koja dolazi željno iščekuje naše poteze, ponašanja, odluke i promjene. Zaslužila ih je. Da je ne zadesi nesreća 2020. koja je upoznala smetenog, dezorijentiranog, malicioznog, sebičnog, pohlepnog i površnog čovjeka. Novu još uvijek imamo vremena učiniti boljom.
