Desetak kilometara sjeverno od Bruxellesa nalazi se Grimbergen. Među 30-ak tisuća ljudi koji obitavaju u tome mjestu jedan postotak svoje vrijeme provodi u lokalnom samostanu. Grimbergen je dom norbertinaca, neki taj red nazivaju premostratezima, a pri posjetu otkrili su nam neobičnu priču o svojoj povijesti u kojoj je samostan tri puta rušen gotovo do temelja te tri puta obnavljan, o vjeri norbertinskih fratara koji danas u njemu žive i održavaju ga te o – pivu!
Jer osim po opatiji Grimbergen poznat je i po pivu čija tradicija seže u povijest gotovo tisuću godina. Ali prekinuta je za posljednjeg rušenja samostana, u doba Francuske revolucije. Sadašnja konstrukcija crkve datira iz 1660. godine, a samostana nešto kasnije, okolne su zgrade obnovljene kako bi se uklopile u gradnju tog doba. Predivna samostanska crkva svetog Servacija dobila je od pape Ivana Pavla II. status bazilike 1999. godine na blagdan Bezgrešnog začeća Djevice Marije, no nije nikakvo čudo jer je riječ o jednoj o najcjenjenijih baroknih crkvi u Belgiji. Prvi susret s norbertincima bio je u pivnici uz samostansko dvorište. Dočekali su nas opat Erik de Sutter i potprior Karel Stautemas, potonji osobito dobrog raspoloženja. Prilazeći nam da se upoznamo, zazvonio mu je mobitel. – Pričekajte, zove papa! – rekao je uz smijeh prebirući po haljama nastojeći izvaditi aparat.
Jednostavan život redovnika
Zaista, redovnici čiji red nosi ime Norberta od Xantena vode jednostavan život, unutrašnje uređenje reda prati pravilo svetog Augustina. Kako nam je rekao potprior Stautemas, nakon obvezne zdravice pivom koje nosi ime starog samostana i vrlo jednostavnim sendvičima sa sirnim namazom ili kriškama sira, onako kako biste i očekivali u samostanu, red je osnovan 1120. godine u gradu Prémontréu blizu Laona u Francuskoj, a već je 1126. godine primio odobrenje pape Honorija II. Nakon što u Grimbergenu ne uspijevaju svoju prisutnost utemeljiti benediktinci i augustini, velikaška obitelj Berthout, čiji je grad bio, zove svetog Norberta da im utemelji opatiju, te im on šalje nekoliko redovnika koji samostan utemeljuju 1128. godine. – Što se sve događalo u našoj burnoj povijesti konačno je utvrdio otac Daniël Jules Delestré nakon temeljitog istraživanja naših arhiva te je tu povijest ispisao u dva toma koji su objavljeni 1978. godine, 11 godina nakon njegove smrti. Vidjet ćete zašto je naš simbol ptica feniks. Već 1142. za sukoba Berthoutovih i vojvoda od Leuvena i Brabanta samostan je potpuno srušen. No, redovnici ga upornošću tada prvi put podižu iz pepela. Samostan ponovo nestaje u plamenu 1566. za religijskih ratova. Trebalo je vremena dok nije potpuno obnovljen 1660. godine, objašnjava otac Stautemas ukazujući na detalj tornja crkve. – Vidite kako je ispod starija konstrukcija, radi se o starom tornju s prolazom kroz koji su redovnici bježali u prostor crkve koji se smatrao zaštićenim, jer napadi su različitih pljačkaša bili česti.
Najteže je grimbergenskom samostanu bilo ipak za Francuske revolucije.
– Zabranjuju nas 1796. godine, tadašnjim redovnicima nova vlast dala je pola sata da napuste samostan. A zatim je rušila zgrade rastavljajući ciglu po ciglu. Prodavala ih je narodu a dosta prodanog završilo je u bruxelleskim građevinama. Ostala je jedino crkva, koja je služila kao župna crkva. Međutim, trojica se redovnika skrivaju u narodu sljedećih 40 godina, kada je napokon došlo vrijeme da se samostan ponovo podigne.
Biblioteka s 35.000 knjiga
Zamislite tu upornost, oni su tada imali 80 godina, no imali su i strpljenja da taj trenutak dočekaju, govori nam potprior vodeći nas kroz savršeno uredne travnjake između samostanskih zgrada sve do jednog od njegovih ulaza. Predivan koridor od mramora sa svodom koji počiva na lukovima hodnik je u kojemu dominiraju portreti značajnih pripadnika reda ali i ptica feniks koju su redovnici prihvatili kao svoju zbog sposobnosti da obnove samostan nakon katastrofa.
– Kao mladić sam bio izrazito protiv Crkve, mislio sam da su svećenici loši ljudi. Sve dok nisam upoznao lokalnog župnika koji je na neki način na mene prenio vjeru. I shvatio sam da je vjera apsolutno prihvatljiva dok se živi prema pravilima. Odlučio sam odabrati taj put. Bila je u to vrijeme i jedna djevojka, pisao sam joj, no nije mi odgovorila. To me razljutilo pa sam i ostao uz vjeru. Sreo sam je nakon desetak godina i pitao je zašto mi nije odgovorila, a ona mi je objasnila kako tada sigurno ne bih nastavio taj put, a ona je znala da je to moj pravi put. I bila je u pravu, ja sam danas sretan čovjek – otkriva nam otac Stautemas. I to je sasvim točno, otkrili smo ubrzo, nakon posjeta samostanskoj biblioteci koja broji 35.000 knjiga, od kojih najstarija potječe iz 1500. godine.
– Ovdje može doći čitati tko god hoće i što god hoće. Još se bavimo istraživanjem svega što ovdje ima, arhivima u kojima ima još neistraženoga. Ja volim filozofiju, Emmanuela Kanta, primjerice. Ali, moderna su vremena, sada mladi knjige čitaju na uređajima, mi ovdje ipak još volimo papir – kaže otac Stautemas. Na putu prema izlazu je soba za odmor. Nekoliko fotelja-masažera, moderan LCD televizor.
– Da, imamo sve to, no televiziju nitko ovdje ne gleda, to nas ne zanima. Malo više nas zanima ono što je ovdje, kaže otac Stautemas i otvara hladnjak da bi iz njega uzeo – bocu piva Grimbergen! Veliki osmijeh na redovnikovu licu podsjetio nas je da je iste godine kada je opatija osnovana u njoj sagrađena i pivovara, dakle već u doba prvih križarskih ratova. Nedavno su neke velike svjetske novine pisale o tome kako se redovnici trude pronaći među 35.000 spisa onaj originalni recept pisan na starom nizozemskom na temelju kojega bi obnovili proizvodnju piva u samostanu. Bilo bi to nakon dva stoljeća, jer proizvodnja je piva u samostanu prestala nakon rušenja za Francuske revolucije i nije obnovljena. Pivo Grimbergen ponovo se pojavilo 1958. godine nakon što je pivovara Maes to predložila redovnicima. Nakon 2008. godine pivo pod etiketom Grimbergena proizvodi Carlsberg. Opat De Sutter nas je nakon izlaska, pri kojemu nas je dočekalo još jedno iznenađenje, a to je opservatorij na krovu zgrade gdje je restoran i pivnica Fenikshof, informirao kako se traži način uspostave proizvodnje u samostanu koji bi odgovarao tradiciji koja je počela prije 980 godina. Pivovara bi trebala biti na istome mjestu gdje je nekad bila, no ne bi bila takve veličine kakve su danas trapističke pivovare Westmalle ili Chimay u Belgiji, poznate i renomirane pivske etikete. Uz pivo, s imenom samostana povezani su i sir te kruh, no ti proizvodi nisu toliko poznati kao pivo i nemaju ni približno takvu tradiciju i tako dugu povijest.
– U zapadnoj Europi postojala su dva velika reda, benediktinci i augustinci, osnova je promicati evanđelje Isusa Krista. Benediktinci bi tako ostajali unutar zidova svojih samostana gdje zajedno žive i meditiraju, razmišljaju o svojoj egzistenciji. Norbertinci žive u samostanu, ali i izlaze iz njega da bi obavljali pastoralni rad, više smo povezani s narodom izvan samostana. Mi smo vezani s našom Crkvom, a drugi su redovi vezani uz svoju kongregaciju, nismo kao salezijanci ili jezuiti, kada dovršimo školovanje u samostanu, ondje i ostajemo, a oni odlaze u druge njihove samostane. Služimo zajednici, više smo integrirani. Egzistenciju su osiguravali proizvodnjom hrane, a pivo su kuhali zato što voda nije bila prikladna za piće a služilo im je, naravno, i kao izvor prihoda za život i održavanje samostanskog prostora i građevina. Imamo tako i svoju duhovnu tradiciju koja je povezana i s pivom, između ostaloga – objasnio nam je otac Stautemas. Barokna crkva svetog Servacija, koji je zaštitnik župe, a apostoli Petar i Pavao zaštitnici su samostana kroz koji nas je proveo opat Erik de Sutter, gotovo je nevjerojatan prizor. Prekrasna je to barokna građevina koja služi, dakle, i kao župna crkva, na neobično skladan način sa svojim 60 metara visokim tornjem uklopljena u vizuru opatije. Velika sakristija ujedno je i najveća u Belgiji, a njezin svod prekriva freska nepoznatog autora s koje je teško skinuti pogled. Tu su i dva originala talijanskog slikara Luce Giordana. Puno je simbola prolaznosti života, ali i uskrsnuća. Norbertinci su tako odlučili – uskrsnuti mora i pivovara koja je u njihovoj povijesti toliko dugo kao i sveta građevina. Piva Grimbergen, dakle, koja se u Europi prodaju od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, rade se po modernoj recepturi, interpretaciji tradicionalnih belgijskih pivskih stilova. Tko zna, možda se pivo spravljeno po originalnom receptu ne bi ni svidjelo posjetiteljima samostana, koji često pitaju gdje je pivovara.
Potraga za receptom
Ben Vinken najpoznatiji je belgijski pivski sommelier kojemu su belgijska piva i njihova promocija posao već više od 30 godina. Svakako je njegova pojava pri posjetu opatiji Grimbergen bila malo iznenađenje, ali i dobra škola jer je iskusni pivski connoiseur vrlo otvoren.
– Pivo slobodno istočite u čašu tako da dobijete debelu pjenu. Kako, vi nemate pjene!? Sigurno ste Englez! Iz nekog razloga, oni u čaši piva ne vole pjenu, smatram to prilično neobičnim. A upravo su u pjeni sve one divne arome, ono što naša piva razdvaja od drugih - već pri prvoj degustaciji jednog od piva Grimbergen rekao je Vinken. Kada već razgovaramo o samostanima i pivu, red bi bio spomenuti koja su to bila piva koja su redovnici različitih samostana u Belgiji kuhali, koje je to originalno pivo. Ben Vinken ima odgovor, vrlo konkretan.
– Dubbel je naše originalno pivo, a i inače su piva koja su se ovdje od srednjeg vijeka pravila bila tamne, smeđe boje. Tako i ja najviše naginjem dubbelima, kao i kada se radi o pivima Grimbergen. Dubbel znači dvostruko, dvostruku količinu alkohola koji proizlazi iz korištenja dvostruke količine slada u kuhanju u odnosu na temeljno pivo bruin. Za svijetla piva mi znamo tek kasnije u 20. stoljeću, i to zahvaljujući marketingu! Zaključilo se kako bi takva lakša piva mogla pronaći još publike. Iako je i taj poznati Pilsner Urquell nastao slučajno! Svijetla boja pojavila se u našim pivima, aleovima, jer ih se željelo učiniti bližima sve popularnijim pilsnerima, slično je i s blondeovima pa i witbierovima, lakšim pšeničnim pivima - navodi Ben Vinken dodajući da se nipošto ne može govoriti da je riječ o lošim pivima, dapače, sva ta piva slijede belgijsku pivarsku tradiciju, no on ipak ostaje na tamnom dubbelu. Danas piva Grimbergen možete pronaći kao Blonde, što je istoimeni belgijski stil, Blanche je witbier, Rouge je pivo spravljeno s jagodom, brusnicom i slanicom, a Double-ambree je, dakle, dubbel. No, šećući prekrasnim parkom pokraj samostana, u jednoj smo prostoriji ugledali dvojicu mladića uz malo postrojenje. Bila je to nanopivovara, kućnopivarski pogon na kojem se – isprobavaju varijante mogućeg budućeg originalnog piva samostana Grimbergen.
– Ne možemo još otkriti što je, strpljenja, uskoro ćete probati, ostale su neuslišene naše molbe da se istoči u novodizajniranu Grimbergenovu čašu nešto iz bačve koja stoji sa strane. No, dvojica mladih pivara koji će pomoći redovnicima starog samostana da konačno dođu do piva koje će u dovoljno dobroj mjeri pratiti povijesnu tradiciju misle sasvim ozbiljno. Uspjeli su nas pomalo zavarati sastojcima za vrijeme kratke škole kuhanja piva, jer pivo koje je prije napravljeno na malom pogonu bilo je doista nešto sasvim posebno, rekli bismo takvo kakvo bismo pili svaki dan.
– Evo, ovo je gdje smo sada, miješana fermentacija, devet posto alkohola, jako me zanima što mislite, rekao je mladi pivar, inače Francuz. U vinima se nije baš pronašao, no piva su mu otvorila teritorij u kojem može maksimalno razvijati kreativnost. Ne vjerujemo ni da bi se znameniti pivski sommelier Ben Vinken previše razočarao činjenicom što je prototip piva samostana Grimbergen jarkožute boje. Jer, doista je iznimno, vrlo pitko, arome i okusa u kojima se izmjenjuje lagana kiselost, voćnost sa samo malo gorčine, a koje je istodobno jako pitko te u kojem se, unatoč visokom postotku, alkohol gotovo ne primjećuje.
Očito ne treba pretjerivati. Čeka se odluka redovnika. Što se nas tiče, nemamo ništa protiv. Kao što nemamo ništa protiv ni još jednom posjetu samostanu Grimbergen.
