Prije tjedan dana glavna je tema bio govor kardinala Bozanića i snažna gesta upućena “orbi et urbi” s tornja zagrebačke katedrale uz Dan sjećanja na žrtve holokausta. Bio sam jedan od onih koji su kardinalov govor o holokaustu nazvali povijesnim. U pregršti komentara bilo je i onih koji su se čudili tolikom divljenju kardinalovim riječima i gesti. Jedni zato što je, tobože, stav Katoličke crkve u Hrvatskoj prema holokaustu oduvijek bio jasan, a drugi zato što Bozanić u svom pozivu da se “bez ikakve zadrške ističe istina o strahotama Jasenovca i drugih logora” nije izrijekom spomenuo i osudio ustašku NDH. Za to će kardinal imati još mnogo prilika, jer teško da će preko noći zašutjeti svi oni, a među njima i svećenici, koji ne da imaju zadršku, nego “strahote Jasenovca i drugih logora” sramotno niječu.
Za vjerodostojnost svojih riječi kardinal se tek mora izboriti konkretnim djelima: oštrim ograđivanjem od svih tih revizionista koji su do sada bili ohrabrivani izostankom bilo kakve javne osude unutar Crkve, te uskraćivanjem najmoprimstva i gostoprimstva takvima pod crkvenim krovovima. Povjesničar Hrvoje Klasić za Index je izjavio: “Po meni, ne radi se o nikakvom povijesnom govoru, jer ako 2019. godine govor jednog kršćanskog svećenika koji govori protiv holokausta smatramo povijesnim, onda je situacija mnogo gora nego što mislim”. Klasić je u pravu kad inzistira na mnogo višim kriterijima “povijesnosti” nekog govora i geste.
Ali situacija doista jest mnogo gora nego što on misli i zato kardinalov govor jest važan, čak i samo kao znak nade da je zaokret u ponašanju Katoličke crkve u Hrvatskoj i njezina utjecaja na društvenu klimu moguć. Sumnjičavost i nepovjerenje razumljivi su i utemeljeni, jer nije ovo prvi put da su od jednog biskupa napisane ili izrečene riječi koje su mogle i trebale biti program pastoralnog i društvenog djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima, na čelu s tadašnjim predsjednikom HBK kardinalom Kuharićem, i krčki biskup Josip Bozanić potpisao je 1. svibnja 1995. pismo povodom 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, u koje piše i ovo: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.
Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?” Da su ove riječi hrvatskim biskupima uistinu postale i ostale program u liječenju rana i traženju mira, tada ne bismo sve do 2019. čekali ovakav povijesni istup.
Cijelo bi društvo bilo drukčije da većina biskupa sve vrijeme nije činila suprotno i prednjačila upravo u neprestanom žaljenju isključivo žrtava vlastite zajednice i naroda i ukazivanju na krivnju i zločine onih drugih. Propovjednička praksa bila je drukčija, takva da nije davala ni najmanju šansu oprostu, miru savjesti i pomirenju među ljudima i narodima. I ne bi se tek 2019. godine dogodio susret episkopa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije kakav je 17. siječnja održan u Požegi i ne bi odnosi između katolika i pravoslavnih, Hrvata i Srba bili toliko loši da imamo razloga i taj susret, prvi takve vrste, također nazvati povijesnim.
Po svojim funkcijama odabrani i predvođeni predsjednikom HBK nadbiskupom Želimirom Puljićem, u Požegi su na tom susretu uz domaćina, biskupa Antuna Škvorčevića, bili i nadbiskupi Marin Barišić i Đuro Hranić te biskup Petar Palić. Pod vodstvom zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirija Perića došli su svi episkopi SPC-a u Hrvatskoj: Gerasim Popović, Jovan Ćulibrk, Nikodim Kosović i Heruvim Đermanović. Da, situacija je doista toliko loša da je 2019. godine u Hrvatskoj uistinu velika i važna vijest da su se biskupi i episkopi dviju sestrinskih kršćanskih crkava susreli te, zamislite, “posvjedočili zajedničku vjeru u istoga Gospodina Isusa Krista, izrazili jedni drugima poštovanje, podijelili radosti i nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvode”.
Da, zbog posve drukčije dugogodišnje prakse i previše drukčijih propovijedi s obje strane doista je povijesna zajednička biskupsko-episkopska izjava u kojoj piše i ovo: “Spomenuli smo se teških stradanja srpskoga i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostajemo ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.”A također i ovo, zaključeno citatom iz Novog zavjeta:
“Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’.”Ovakva zajednička izjava i poruka odudara od dosadašnje prakse, a na pravoslavnoj strani može se smatrati čak i vrlo snažnom porukom episkopa iz Hrvatske samom patrijarhu SPC-a Irineju koji se ne jednom u svojim propovijedima i govorima u Srbiji znao srozati na funkciju posvetiteljskog sekundanta patetično-huškačke Vučićeve retorike.
Naravno, čovjeku ne može promaći i apsurdnost situacije u kojoj hvali biskupe i episkope što su se susreli i sročili zajedničku poruku u duhu zajedničkog im Evanđelja. Kao da hvalimo bolnicu u kojoj su liječnici počeli liječiti pacijente nakon što su ih trideset godina, obuzeti nekom ludošću ili zarazom, trovali. U vremenu ludosti i zaslijepljenosti, i najmanji tračak svjetla koji se ukaže važan je i dobrodošao, a svaka mirotvorna riječ povijesna, pogotovo kad je upućena s mjesta odakle joj se više baš i niste nadali.
>>Pogledajte video: Josip Bozanić
Pa ludilo u tvojim tekstovima ce biti dokle ih god budes pisao....