Nijemci sutra biraju svoj 24. Savezni parlament (Bundestag) i samo je jedno sto posto izvjesno – kao i prethodne 23, i ova vlada u Berlinu (ranije u Bonnu) bit će koalicijska. Njemačka u ove izbore ulazi gospodarski jača nego ikada – nezaposlenih je najmanje od ujedinjenja (samo 3,7 posto), izvoz je premašio stotinu milijardi eura i najviši je u povijesti, 90 posto njemačkih građana zadovoljno je svojim financijama i životom (najviše od svih u Europi), državna blagajna punija je nego ikada... Reklo bi se – Njemačka nema razloga za promjene.
No malo tko u Njemačkoj sretan je s velikom koalicijom iako je velika koalicija ispunila sva krupna obećanja iz koalicijskog ugovora. Minimalna nadnica, mirovine za majke koje nisu radile, već odgajale djecu, ravnopravniji udio žena u nadzornim odborima, izjednačenje mirovina na istoku i zapadu. No Nijemce ipak žulja velika koalicija. Od prve vlade Savezne Republike Njemačke 1949., koju je vodio Konrad Adenauer, kancelar iz saveza sestrinskih stranaka Demokršćanske unije (CDU) i Kršćansko-socijalne unije (CSU), sve njemačke vlade bile su koalicijske.
Bilo u maloj ili velikoj koaliciji. “Otac Savezne Republike” Konrad Adenauer prvi je kancelarski mandat odradio u “crno-žutoj koaliciji” s liberalnom Slobodarskom njemačkom strankom (FDP) i nacionalno konzervativnom Njemačkom strankom (DP), a njima je ostao vjeran i u preostala tri mandata do 1963. Adenauerov nasljednik Ludwig Erhard, također demokršćanin, kancelarsku dužnost do 1966. obnašao je u koaliciji, opet s liberalnim FDP-om. Dominaciju demokršćana nastavio je Kurt Georg Kiesinger, prvi kancelar koji je oformio vladu dviju najjačih političkih opcija – veliku koaliciju CDU/CSU sa Socijaldemokratskom partijom (SPD) u prvoj njemačkoj “crno-crvenoj”, neprirodnoj vladi stranaka koje su na suprotnom političkom spektru.
Šesta njemačka koalicijska vlada nije izdržala svjetonazorske razlike te je pala prije kraja mandata 1969., kada dolazi do zaokreta ulijevo na njemačkoj političkoj sceni. Tada kancelarsku palicu prvi put preuzimaju socijaldemokrati – Willy Brandt. Unatoč trijumfu na izborima, ni SPD nema dovoljnu većinu da sam sastavi vladu pa u pomoć poziva FDP, do tada vjernog partnera svojih najvećih političkih protivnika CDU/CSU. Prva koalicijska vlada socijaldemokrata i liberala (“crveno-žuta vlada”) trajala je do sredine svibnja 1974. kada na čelo SPD-a dolazi Helmut Schmidt i u iduća dva mandata, do 1982., ostaje vjeran liberalnim koalicijskim partnerima. Nakon 13 godina socijaldemokrata na kormilu Njemačke na scenu stupa Helmut Kohl, demokršćanin koji je postavio njemački kancelarski rekord obnašajući vlast punih 16 godina, do 1998.
Očigledno preklapanje
Kohl se vratio demokršćanskim prirodnim koalicijskim partnerima u “crno-žutoj vladi” s FDP-om. Nakon četiri mandata demokršćana, opet je red došao na socijaldemokrate pa potkraj milenija kancelar postaje Gerhard Schröder, ovaj put u novoj koaliciji sa strankom Zelenih. Schröder ostaje nepuna dva mandata kada ga u studenom 2005. s prijestolja skida Angela Merkel, prva njemačka kancelarka. Prva vlada kancelarke Merkel bila je ponovno, nakon 36 godina, neprirodna “crno-crvena” velika koalicija. I nakon izbora 2009. Merkel je ostala kancelarka, no ovaj put imala je dovoljno mandata da joj koalicijski partner bude “prirodni” FDP, da bi na prošlim izborima 2013. CDU/CSU ponovno morao u pomoć pozvati socijaldemokrate u trećoj “crno-crvenoj” vladi velike koalicije, a sutra će birači odlučiti kome će povjerenje povjeriti u iduće četiri godine.
Velika koalicija nastajala je u krizama – sredinom 60-ih kada je posustao njemački gospodarski motor nakon obnove razorene zemlje. Prije 12 godina velika koalicija nastala je nakon gubitka izbora kancelara Schrödera koji je uveo bolnu reformu Agenda 2010. koja je tada smanjila prava radnika, a posljednja velika koalicija nastala je u vrijeme nesigurnosti kada se ni Njemačka još nije bila oporavila od globalne krize. Merkel je demokršćanski CDU u velikoj koaliciji gurnula od desnog centra ulijevo i tamo se susrela s lijevim centrom socijaldemokrata. To preklapanje CDU i SPD-a toliko je bilo očito na sučeljavanju kancelarskih kandidata, Merkel i Schulza, da je njihov TV duel izgledao kao duet. U svim bitnim pitanjima demokršćanka i socijaldemokrat gotovo su isto zborili.
Migracije?
Merkel: Njemačka treba biti otvorena za progonjene, nužan nam je “zajednički europski sustav azila”.
Schulz: EU treba solidarno raspodijeliti teret izbjeglica.
Islamizam?
Merkel: Nulta tolerancija prema poticateljima na mržnju. Pojačati suradnju policije i tajnih službi. Broj policajaca povećati za 15.000. Schulz: Protiv propovjednika mržnje imati nultu toleranciji. Umrežiti pokrajinske i savezne službe. Broj policajaca povećati za 15.000.
Putin?
Merkel: Rusija je protivno međunarodnom pravu anektirala Kirm, no nužan je dijalog s Rusijom.
Schulz: Mir i sigurnost u Europi mogući su samo u suradnji s Rusijom.
Trump?
Merkel: Nisam pristaša takvog nastupa i politike.
Schulz: Mislim da on svojim nastupom šteti SAD-u.
Erdoğan?
Merkel: Turska nema što tražiti u EU.
Schulz: Turska pod Erdoğanom nema što tražiti u EU.
Pomoć državama EU u krizi?
Merkel: Da, za one koje provode propisane reforme.
Schulz: Da, a nužno je uvesti europski investicijski fond.
Reforma EU?
Merkel: Slažem se s Macronom da eurozona treba zajednički proračun, ministra financija i Europski monetarni fond.
Schulz: Eurozona treba zajedničkog ministra financija, zajednički proračun, Europski monetarni fond i zajedničke obveznice.
Pod vodstvom kancelarke Merkel CDU je postao gotovo drugi SPD – te dvije stranke djelovale su u proteklom mandatu kao jedna partija. To je dovelo do osipanja biračkog tijela CDU i SPD-a (po anketama prvi gube 57, a drugi 17 mandata) i do bunta na političkom rubu te jačanja ekstremne desnice, a kao protuteža tome raste i radikalna ljevica. Kao nusprodukt velike koalicije u Njemačkoj rodio se AfD, pokret Alternativa za Njemačku, nastao na temelju bijesa ljudi zbog spašavanja posrnule Grčke i eurozone. Pokret koji je na svom početku imao samo jednu točku u programu – izlazak iz eura i povratak njemačkoj marki, svoj uzlet doživio je na strahu građana od stranaca nakon migrantskog vala 2015. Od tada pa do danas u Njemačku je, većinom ilegalno, ušlo dva milijuna migranata i izbjeglica, a za to je ne samo AfD optužio kancelarku Merkel koja je otvorile njemačke granice. I dok je ekstremna ljevica u predizbornoj kampanji mahala sociološkom studijom po kojoj 10 posto najbogatijih Nijemaca danas raspolaže s 52 posto ukupnog njemačkog neto bogatstva, populistički AfD mobilizira više ljudi na krilima “dva milijuna kancelarkinih migranata iz većinom muslimanskih zemalja”, kažu u AfD-u. Kada se tome pridoda i niz terorističkih napada islamističkih fundamentalista, nije čudno što AfD po zadnjim anketama dobiva 12 posto i prvi put ulazi u Bundestag s čak 85 ratobornih zastupnika. Sve ankete pokazuju da će Angela Merkel pobijediti i “četvrtog S” – Schulza (do sada je potukla socijaldemokrate Schrödera, Steinmeira, Steinbrücka) za svoj četvrti kancelarski mandat, a sve je izvjesnije da Berlin čeka i četvrtu vladu velike koalicije CDU/CSU-SPD.
Najbolji je ‘Jamajka-model’
Po anketama, CDU/CSU na čelu s Merkel dobiva 35 do 40 posto glasova, dok SPD sa Schulzom može računati na najviše 25 posto glasova. Po anketama, u Bundestag se vraća i liberalni FDP, ali teško da će njihovih 6 do 7 posto biti dostatno da Merkel s njima formira novu vladu. Crno-žutima tu bi trebala pomoć Zelenih koji bi također tijesno trebali preskočiti predizborni prag od pet posto. To bi prvi put moglo dovesti do “Jamajka-koalicije” (crno-žuti-zeleni kao zastava Jamajke). Za demokraciju bi, kažu analitičari, najbolja i bila “Jamajka-koalicija” CDU-FDP-Zeleni, sa SPD-om koji bi napokon postao jaka oporba i korektiv vlasti koji se sada potpuno izgubio. No ta bi vlada bila jako nestabilna, a u doba neizvjesnosti u kojemu haraju Trump, Putin, Erdoğan... oprezni Nijemci vjerojatno će ponovno izabrati izvjesnost i stabilnu vladu velike koalicije. Novi francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je reformu EU odmah nakon izbora u Njemačkoj s njemačkom kancelarkom ili kancelarom. Osjetljivu reformu EU i eurozone s Macronom Merkel može provesti samo s ogromnom većinom stabilne velike koalicije. Dakle, sve govori da idemo prema vladavini dvije velike koalicije – na državnoj razini u Njemačkoj MS (Merkel-Schulz) i na europskoj razini velike MM koalicije (Merkel-Macron).
..........može desnica dobiti realno na izborima 80% glasova...............a kad se glasovi budu brojali službeno će dobiti najviše 48,16%.................i to od sada pa ne vijeke vjekova..............toliki procent će im dati oni u čijim je rukama računalo, a ono je u rukama Jean-Claude Juncker-a....................a tako veliki postotak je važan da bi desnica i dalje bila aktivna i uvijerena kako će slijedeće izbore dobiti a ove je izgubila za dlaku i tako dok bude vjeka i svijeta.......dobiti desnica izbore može samo revolucijom .....ali nema kritične mase jer polovicu stanovništva se hrani bezvrijednim novcem..................što i nije neka umjetnost...................