Kao što sam u kolumni početkom listopada prošle godine prognozirao, nafta je poskupjela: na Robnoj burzi New Yorka cijena barela nafte (159 litara) skočila je s 50 na 65 dolara, a “europska” Brent nafta dosegnula je i 70 dolara.
U međuvremenu dogodio se i jedan povijesni preokret: Sjedinjene Države opet su po eksploataciji nafte dosegnule Saudijsku Arabiju (zadnji put je to bilo 2015.), a do kraja ove ili u sljedećoj godini vjerojatno će dostići i Rusiju. Jer, dok SAD povećavaju proizvodnju s oko 10 na oko 11 milijuna barela na dan, vađenje nafte u te dvije zemlje izbija na povijesni izduženi vrhunac ili “plato” nakon kojeg slijedi neminovni prirodni, nezaustavljiv pad proizvodnje. To kao posljedicu ima još jednu epohalnu pojavu koja se ovih mjeseci razvija pred našim očima: Sjedinjene Države, a ne više Saudijska Arabija, postaju svjetska “centralna banka” za naftu, što znači da sada Amerikanci variranjem svoje ponude nafte mogu upravljati i njezinom globalnom burzovnom cijenom. Za razliku od Rusije, Saudijske Arabije i drugih zemalja koje naftu vade iz podzemnih protočnih “rezervoarskih” stijena, Amerikanci oko polovice svoje nafte proizvode iz neprotočnih slojevitih lisnatih stijena zvanih šejl, koje, da bi ispustile naftu i plin, treba izbušiti horizontalno i s površine tla trgati hidrauličkim udarima. Ta tehnika predstavljala je čudesnu revoluciju u proizvodnji nafte i donijela je Americi novo obilje energije. Ali, i goleme troškove i financijske gubitke. Šezdeset najvećih kompanija koje u Sjedinjenim Državama eksploatiraju plin i naftu iz šejla u posljednjih je pet godina prosječno stvaralo gubitke od devet milijardi dolara po kvartalu, objavio je nedavno i londonski The Economist.
Oko 70 milijardi dolara svježega kapitala prikupljenog od 2014. otišlo je u vjetar, a ukupni dug tih tvrtki preskočio je 200 milijardi dolara. Gubici investitora na eksploataciji nafte iz šejla su tako veliki, a zarada tako iluzorna, da je analitičar Chris Martenson (seekingalpha.com 28. kolovoza 2017.) čitav taj biznis nazvao “pljačkaškom Ponzijevom shemom, prije nego bilo kakvim energetskim čudom”. Investitore je posebno razbjesnilo i razočaralo što su naftne kompanije na šejlu gubile novac i kad je nafta na tržištu bila najskuplja. Tada su im, naime, svoje cijene dizale servisne kompanije koje izrađuju bušotine i vode proizvodnju. No, banke i investitori više ne žele gutati gubitke, a pozicija Amerike kao “globalne centralne banke za naftu” pruža im priliku da od proizvodnih kompanija zatraže povrat na uloženi kapital. Šefovi američkih tvrtki koje eksploatiraju šejl ovih dana već govore kako će ubuduće biti odgovorniji prema ulagačima i neće povećavati proizvodnju brže no što u svijetu raste potražnja za naftom.
Mnogi analitičari stoga već vide cijenu sirove nafte i na 80 dolara za barel, a neki i na 100 dolara. Ostvare li se i te prognoze, za Hrvatsku i njezinu ekonomiju izrazito ovisnu o uvozu nafte, posebno za hrvatski turizam, bit će to jako neugodan udar.
Autor članka kad već spominje vrijednost barela nafte u dolarima, da je sprem zadnjeg puta kad je barel bio jako skup cijena dolara je pala za čitavu jednu kunu...