Na kraju je Prinzregententheater proključao od oduševljenja, i to nisu bili samo Hrvati koji su slavili svoju nacionalnu operu „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca u vatrenoj, iznimno živahnoj i veličanstveno pjevanoj i sviranoj koncertnoj izvedbi Orkestra Münchenskog radija i Zbora Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Ivana Repušića.
Tako glasi prva rečenica kritike koju je Klaus Kalchschmid ispjevao u Süddeutsche Zeitungu dan nakon koncerta održanog 19. svibnja na glasovitoj münchenskoj pozornici. Osim dviju kolegica s HRT-a, koje su tamo otputovale s pjevačkim ansamblom svoje kuće, u Münchenu nije bilo drugih glazbenih kritičara iz Hrvatske da bi vas obavijestili o ovom velikom trijumfu hrvatske kulture u bavarskoj prijestolnici. Ali neću vam sad dodijavati kuknjavom o žalosnom tretmanu kulture u hrvatskim medijima. Pametnije je svako slovo iskoristiti da bismo zajedno proslavili važan i velik kulturni događaj bez presedana otkako postoji ova samostalna, na svoju nacionalnu kulturu i identitet navodno silno ponosna hrvatska država. Uostalom, u objektivnost mojih ocjena ili bilo koga od mojih hrvatskih kolegica i kolega mogli biste posumnjati, pa je utoliko bolje prenijeti oduševljenje uglednog i strogog njemačkog kritičara sa stranica najvećih i najvažnijih novina velikog međunarodnog ugleda i vjerodostojnosti koje izlaze u Münchenu. Gospodin Kalchschmid je uz imena svakog od hrvatskih solista u glavnim ulogama ove koncertne izvedbe dodao laskave pridjeve, počevši od „blistavog tenora“ Tomislava Mužeka koji je nakon svih svojih dosadašnjih uspjeha na inozemnih i domaćim pozornicama prvi put zapjevao glavnu ulogu u jednoj operi hrvatskog skladatelja.
Mića, glavni lik Ere, uloga je samo za velike i srčane pjevače i nakon ovog po svemu sudeći uspješnog debija nadamo se da ćemo Mužeka vidjeti i u scenskoj izvedbi na nekoj od hrvatskih pozornica, a ponajprije u njegovoj matičnoj kući, Operi zagrebačkog HNK. Pohvaljeni su redom i sopranistica Valentina Fijačko Kobić u ulozi Đule, mezzosopranistica Jelena Kordić kao Doma te bas Ivica Čikeš kao gazda Marko. S obzirom na to da smo ga već vidjeli i čuli kod kuće u važnoj epizodnoj ulozi mlinara Sime, možemo biti sigurni da je uspjehu izvedbe doprinos dao i bariton Ljubomir Puškarić. U kritici je navedeno da je opera „Ero s onoga svijeta“ samo u Zagrebu doživjela već više od 700 izvedbi od svoje praizvedbe 1935. godine, a da je u Münchenu izvedena posljednji put 1942. godine, tada na njemačkom jeziku. Mi podsjećamo da je posljednje svoje scensko uprizorenje u zapadnoj Europi Gotovčeva opera imala svojedobno imala u bečkoj Volksoperi, također s hrvatskim solistima i pod ravnanjem našeg dirigentskog velikana Berislava Klobučara.
Što se same Gotovčeve partiture i Begovićeva libreta tiče, njemački je kritičar napisao da opera ponekad zvuči poput Puccinija, a ponekad poput Léhara. Uz pohvalu zanosnom završnom kolu koje je, kako doznajemo, nakon što je sva publika na kraju skočila na noge, moralo biti ponovljeno kao dodatak. Gostujući po povratku u Hrvatsku u HRT-ovim kasnovečernjim Vijestima iz kulture, Tomislav Mužek rekao je kako još nikada u svojoj dugoj karijeri nije doživio takvo oduševljenje publike i ovacije kao te večeri u Münchenu dodavši kako su se Nijemci sretnih lica, prateći operu na hrvatskom uz pomoć prijevoda na njemački, dobro zabavljali i često grohotom smijali, što je i cilj komične opere poput Ere, dok se Hrvate na kraju u publici najbolje moglo prepoznati po maramicama kojima su brisali suze. Poznat nam je taj osjećaj i to ganuće kad mi mali nekim djelom naše kulture i našeg naroda barem na trenutak dobijemo zasluženu pažnju na velikoj svjetskoj pozornici. Osobito kada, kao u ovom slučaju, dužnu pažnju takvom sjajnom djelu kao što je Ero posveti jedan sjajan inozemni ansambl kakav je Orkestar Münchenskog radija kojem je Ivan Repušić šef-dirigent.
Upravo nam je Repušić nedavno priuštio takav doživljaj u Zagrebu kada je na kraju koncerta u Lisinskom sa svojim njemačkim orkestrom i s vrhunskim Zborom Bavarskog radija izveo Gotovčevu i Gundulićevu „Himnu slobode“, ponovivši je i u Münchenu, u istom ovom popularnom nedjeljnom koncertnom ciklusu. Uz to, ova münchenska koncertna izvedba Ere bila je u Süddeutsche Zeitungu najavljena velikim člankom o samoj operi i Jakovu Gotovcu pod naslovom „Ljubavni pozdrav iz Dalmacije“ i izvrsnoj jednosatnoj emisiji u programu radijske postaje BR Klassik, koja je koncert i prenosila. A za sljedeću sezonu maestro Repušić priprema predstavljanje još jednog remek-djela hrvatske glazbene kulture koje će biti još senzacionalnije jer će, uz Orkestar Münchenskog radija, Hrvatski glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića pjevati već spomenuti Zbor Bavarskog radija. Osim izvedbe u münchenskoj novoj i modernoj crkvi Srca Isusova (Herz-Jesu-Kirche), s tim će programom na našu veliku radost Repušić ponovo gostovati i u Zagrebu u ciklusu Lisinski subotom. Povrh svega, a zahvaljujući čudesnom i neumornom zalaganju vlasnika njemačke diskografske kuće CPO Burkharda Schmilguna za predstavljanje glazbenih rariteta svjetskoj publici, u Münchenu je napokon napravljena i nova snimka Ere koja će biti objavljena na CD-u. Najmanje čime se naša država može odužiti maestru Repušiću jest da mu smjesta izradi i uruči hrvatsku diplomatsku putovnicu. Hrvatski konzul u Münchenu Vladimir Duvnjak bio je silno angažiran oko ovog projekta, između ostalog i u ulozi ponosnog i presretnog domaćina domjenka nakon koncerta. Nažalost, oni koji su se oglušili na sve njegove pozive da te za hrvatsku kulturu tako važne večeri budu u Münchenu bili su hrvatski političari. No to je samo potvrda da naš identitet i ponos ne gradi politika nego djela poput Ere i umjetnici poput maestra Repušića. Uostalom, Ero je vitalan i još uvijek itekako živ, za razliku od tri države koje je već nadživio, pa nema razloga ne vjerovati i nadati se da će preživjeti i ovu koja je, kao i sve što izgradi politika, prolazna. U svakom slučaju prolaznija i krhkija od velikih umjetničkih djela.
Hvala za ovu predivnu objavu u moru smeća koje svaki dan čitamo na portalima.