Odlazak Damira Vanđelića s čela Fonda za obnovu teško može biti iznenađenje za bilo koga. Prije svega, i sam je otpočetka govorio kako nije zainteresiran odraditi puni mandat na čelu Fonda te da je tu samo kako bi Fond ustrojio i priveo svrsi. Jasno je i kako je iluzorno bilo očekivati da na čelu institucije ostane čovjek kojega je Vlada imenovala na to mjesto, ali nikada do kraja nije uživao povjerenje ni podršku, kako resornog ministra Darka Horvara, tako ni premijera Andreja Plenkovića.
No, dok je njegove odnose s Horvatom ugrožavala sama činjenica da se radi o ogromnom poslu u državi koja nema uređen niti jedan registar pa se na svakom koraku pokazuju nove prepreke u procesu obnove, odnosi s Plenkovićem teško su narušeni još od Vanđelićeve odluke da neće biti HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba.
Iako im nije bila strana pomisao da bi se čovjek koji je, doduše tada privremeno, ravnao Fondom za obnovu uključio u izbornu utrku, kad je postalo jasno da se Vanđelić nije spreman izložiti za HDZ u glavnom gradu, najveća je stranka okrenula ploču. Čovjeka kojega su do tada hvalili kao vrhunskog profesionalca i čovjeka besprjekorne biografije počeli su prozivati da se premalo posvećuje poslu za koji je zadužen, a previše bavi politikom.
U takvoj situaciji, i za Vladu i ministra, ali i za samog Vanđelića bolje je da ode s funkcije. Nemoguće je da tako zahtjevan proces kao što je poslijepotresna obnova Zagreba bilo tko može voditi bez snažne političke podrške. No, što je s obnovom? Ona je već od samog starta do srži ogolila većinu boljki od kojih pati država, uglavnom zbog izostanka i minimalne volje za nužne reforme gotovo svih sustava.
I sama je Vlada u obrazloženju posljednje verzije Zakona o obnovi priznala da u državi gotovo ništa ne funkcionira kako treba, od upravnog procesa, imovinsko-pravnih odnosa i zemljišnih knjiga do registara prebivališta. Potrošiti desetke milijardi kuna na posao stoljeća u takvoj državi gotovo je nemoguće. I zbog toga je pitanje tko bi se pri zdravoj pameti uopće prihvatio funkcija na čelu provedbenih tijela, koje sa sobom nose ogromnu odgovornost i istodobno vrlo male šanse da se posao napravi kako treba.
Na Vladi je sada da ipak nekog suvislog uvjeri da se taj posao može odraditi i da pronađe kadar koji će nastaviti posao koji je, uz dosta prepreka, muke i kašnjenja, započeo Vanđelić.
