Mi koji smo svjedočili jednom hladnom ratu sada ponovno imamo priliku ustvrditi kako živimo u zanimljivim vremenima. Vremena su to u kojima se probuđeni kineski zmaj drznuo izazvati velikog američkog orla. Probudio se orao, pa počeo testirati izazivača. Nakon geoekonomskih i geotehnoloških, na red došle i geopolitičke konfrontacije. U jeku najvećih tenzija između dviju svjetskih ekonomija, u srijedu su dva američka ratna broda uplovila u Tajvanski tjesnac.
Zanimljiva je to poruka Kini, koja osim što je kopnena, želi postati i pomorska sila. Da bi se postalo pomorskom silom potrebna je snažna flota, ali sama po sebi ona ne znači puno, ako ju ne prati mreža sigurnih luka. Ključ je uvijek u saveznicima i prijateljima, a upravo je to najslabija kineska karika. Jer ako pogledamo pobliže, kineski vojni brodovi ne mogu ulaziti niti u okolne japanske i vijetnamske luke.
Biti pomorska sila znači da svi s vama žele surađivati i ostati u dobrim odnosima. Ali, umjesto da stvaraju saveznike, Kinezi su svojim proglašenjem suvereniteta u Južnom kineskom moru, pogoršali odnose sa svim susjedima. Svojom su jednostranom akcijom sve potencijalne prijatelje pretvorili u neprijatelje. Tako je sada koalicija država protiv Kine čak mnogoljudnija od nje. Okolnosti su to u kojima Kina ne može postati pomorska sila.
Simbol kineskog iskoraka trebala je biti izgradnja umjetnih otoka. Ali kad netko nad vašim teritorijem leti i plovi ne konzultirajući vas, kao što to rade Amerikanci i druge zemlje, jasno je da je vaš suverenitet samo simboličan. Umjetni otoci čak ni vojno gledano nemaju nikakav značaj, jer su toliko izloženi da bi u slučaju bilo kakvog sukoba nestali u prvom napadu. Ispada kako vam je simbolika važnija od sadržaja, jer ne samo da ismijava vaše ambicije, nego kroz svađu sa susjedima umanjuje vaš utjecaj.
U svojoj poznatoj knjizi “Stogodišnji maraton” Michael Pillsbury dokumentirao je kineski tajni plan kako da do 2049., na stogodišnjicu komunističkog preuzimanja vlasti u Kini, postanu vodeća supersila. Prema Pillsburyju, Kinezi vide Amerikance kao neuke divljake koji rade na vlastitoj propasti. Ako pogledamo unazad, možemo vidjeti kako je Amerika svojim potezima jako pridonijela ostvarenju “kineskog sna”. Pouka je knjige kako Amerika mora promijeniti pristup i stvoriti novu strategiju prema Kini. Na 19. kongresu KP Kine krajem prošle godine, predsjednik Xi je promoviran u neprijepornog vođu i čvrsto je preuzeo vlast u svoje ruke, kršeći partijsko pravilo o rotaciji na vrhu svakih deset godina. Time su raspršene sve liberalne iluzije o političkoj liberalizaciji režima kao nužnoj posljedici ekonomske liberalizacije. Kina je snažno na putu totalitarizma oslonjenog na tehnologiju, koja treba usavršiti sve aspekte kontrole ljudskog života. Orvelijanska distopija ulazi u fazu nepojmljivog i potpune strave. Kineski su komunisti otkrili nešto gore od planske kontrole ekonomije - planiranje i kontrolu života u svim njegovim segmentima.
Zanimljivo je što nam nešto slično obećava progresivna tehnokratska elita na Zapadu, kažu moramo nastupati više “lijevo i planski”. Ono što nije uspjelo na nacionalnom planu, podignuto je na internacionalnu razinu, pa nam odatle dolaze poruke kako, u ime budućnosti našeg planeta, moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima.
A o kakvoj se intelektualnoj oholosti radi, dovoljno govori kako se, u ime održivog razvoja, apelira da se elite dogovore “koliko ljudi treba živjeti na Zemlji”. Izvana zelena, iznutra crvena, prava lubeničarska vizija svijeta, u kojoj ljudi više nisu samo oni koji stvaraju otpad, već su i sami postali otpad. Stoga vidimo kako zelena teologija zapadnih tehnokrata ne favorizira Kinu samo ekonomski, time što teškim regulacijama zapadne industrije stavlja ovu u bolji položaj, već tu postoji i ideološko suglasje o imperativu kontrole ljudskog života na samoj biološkoj razini. Novi hladni rat otuda nije samo ekonomski, tehnološki i geopolitički sukob s Kinom, već i rat protiv ideoloških postava tehnomarksizma.
Tehnokrati će u ime budućnosti učiniti sve da nas spase od nas samih, jer oni su pametni i imaju plan – znaju što svi ljudi trebaju. Tako ispada kako obračun s Kinom znači, prije svega, obračun sa samima sobom, protiv zamamnih totalitarnih nota koje ponovno sviraju i na Zapadu.Kinezima je možda išlo sve za rukom dok su bili u sjeni, ali sada, kada je zmaj konačno izašao iz špilje na sunce, i orao je raširio krila. Tako jauk kineskog predsjednika da se spreme za teška vremena, jest ono što i nama slijedi ako razum ne dobije ovu bitku protiv ideološke koalicije kineskih i zapadnih tehnomarksista.
Znači i Ristić i Nino se slažu da nam slijedi kompostiranje. A ja se slažem s njima da ovaj Vrli Novi Svijet, pod ljevičarskom palicom, ide u smrdljivom smjeru kontrole tjela kao mase, bez duše.