Veličinu Oluje pokazuju i “počasti” koje joj daju ustrajni protivnici povijesnog značenja koje ona ima za hrvatski narod.
Žarko Puhovski bio je svjedok tužiteljstva na suđenju studentskim vođama Hrvatskog proljeća 1972. godine, na početku demokracije bio je jedan od osnivača jugoslavenske stranke UJDI koja je nestala kao i Jugoslavija, njegovi podaci o srpskim žrtvama u Domovinskom ratu, kako kaže Andrija Hebrang, ismijani su i Haaškom sudu i, naravno, sud ih je odbacio... Unatoč tome što se njegova kola stalno prevrću, on ih uporno podiže i vuče dalje.
U povodu proslave obljetnice Oluje govori Puhovski o kuni i ZDS-u kao o “dva djelatna simbola mračne prošlosti ustaške NDH” koji “trebaju nestati” i o “udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Srba”. Puhovski je historija i ostatak onih optužbi protiv Hrvatske koji su pobijeđeni u Oluji a kojima se moglo mahati i u srpskoj krajini. Kad bi se njegovi stavovi na izborima ponudili kao program, dobili bi ispod jedan posto glasova.
Kao što vidimo, pitanje je koliko bi glasova imali među Srbima. Jer svjedočimo povijesnoj novosti u Hrvatskoj, zajedničkom obilježavanju Oluje kojoj pribiva i srpski potpredsjednik Vlade Boris Milošević. On je zapravo najteži udarac ljevici koja gubi Srbe kao svoj politički argument. Istodobno je dobitak za Srbe u Hrvatskoj jer je Boris Milošević najavio konkretnu brigu o njima kao nastavak svoje dosadašnje djelatnosti.
Zapravo je ta konkretna briga za Srbe koji obrađuju zemlju, idu ujutro na posao u radne hale i urede glavni kriterij za njihov suživot s Hrvatima, neprestani hrvatsko-srpski prijepori i prepucavanja između Zagreba i Beograda ništa im ne znače niti pomažu.
Određena prekretnica u odnosu Srba prema Oluji i Hrvata prema stradanjima Srba trebala bi poboljšati suživot upravo tim konkretnim učincima. Ne znam što bi ona drugo mogla biti nego da se Srbima na selima uvode struja i voda, a Hrvate rastereti te stalne “brige” Beograda za sudbinu njihovih sunarodnjaka u “ustaškoj” Hrvatskoj.
Imamo podosta primjera sportaša, glazbenika i drugih koji su srpske nacionalnosti koja se i ne primjećuje, oni se jednako srčano zauzimaju za svoju domovinu kao i Hrvati. A “mračno ustaško naslijeđe” ne vide niti o njemu govore jer ga nema.
To bi trebao biti primjer za sve Srbe u Hrvatskoj i ako se poslije ovogodišnje proslave Oluja za njim ljudi više povede, bit će to jedini stvarni uspjeh nove Plenkovićeve politike. Sve ostalo su fraze i frazetine.
Treba doći vrijeme kad više neće biti neobično da neki Srbin bude visoko u vlasti ali ne kako bi to bila predstava za publiku i međunarodnu zajednicu, ili da na drugi način ima značajnu ulogu u javnom životu u Hrvatskoj.
Jedan veliki pisac reče kako Srbi Pupovčeva tipa glume negdašnju moć, moć iz Jugoslavije u kojoj su u nezamislivom omjeru sudjelovali u upravljanju zemljom i ponašali se kao bahati represivci koji su suživot poimali kao Hrvate s jedne i pendrek s druge strane. Više nema šanse da se to ponovi. Srba je manje od četiri posto, a iz godine u godinu taj postotak pada. Oni su slabašna i statistička, i gospodarska, i politička moć. I samo ako su racionalni mogu biti na dobitku u vremenu koje dolazi.
Beograd, Puhovski i drugi slični ljevičari nikad ne govore kako Srbi u Hrvatskoj stvarno žive već im služe za uporabu u državi koju nikad nisu željeli i koju podnose kao nužno zlo. Kadšto pomislim kako jugonostalgičare u Hrvatskoj treba žaliti jer se svako jutro bude u državi koju nisu htjeli a staru su izgubili, i koji po cijeli dan moraju gledati zastave, grbove i druge simbole, slušati domoljubne pjesme i himnu koji ih iritiraju. Moglo bi se dogoditi da uz očitu korist koju donosi i nova Plenkovićeva politika služi za uporabu i kao vječno ulagivanje Srbima, ili kao izlazak u kino u kojem će se vidjeti s kim si.
Stoga je važno da su novu politiku uz izvršnu vlast prihvatili i predsjednik Milanović, i general Gotovina i drugi pripadnici političke i časničke elite. Očito je vrijeme bilo sazrelo za novosti u hrvatsko-srpskim odnosima, nadajmo se da će do takve zrelosti doći na svim razinama u državi, i da ćemo napokon moći reći kako je rat završen a u nastavku je bitka za bolji život, za sretniju Hrvatsku.
milane tvoja je dužnost svaki dan spominjati zasluge uvaženog profesora i žarka..kako 70 ih tako i 90ih, da se ne zaboravi