Iz JNA sam se ‘skinuo’ krajem kolovoza 1987. Jedan od prvih zajedničkih obiteljskih ručkova nakon pune godine dana prekinula je radijska vijest o pokolju u paraćinskoj kasarni.
Moja mama je glasno zaplakala, a ja sam joj, onako naivno, tješeći je, rekao da što sad plače kad sam doma. Ti jesi, rekla je, ali što je s toliko druge djece i njihovim majkama koje se sada brinu zbog njih. Prošlo je osam godina. Kolovoz 1995. Rat se primicao kraju. Tako se osjećalo. Čuo sam se s mamom. Opet je plakala i rekla; evo sad znam da si živ, ali što je sa svim drugim mladim životima i njihovim majkama koje strepe jer ne znaju što je s njima. Povijest će uglavnom zapamtiti najvažnije aktere veličanstvenih bojeva i tek ponekog palog borca i uglavnom će svijet spavati na kostima bezimenih junaka i tihim, zabrinutim suzama onih koji su čekali da im se vrate, da ne nestanu u vihoru s kojim u pravilu nisu imali ništa, osim namijenjene im uloge “postupanja po naređenju”.
To je možda i najautentičnija priča moje generacije koja je živjela u dvije države i koju su obje uvjeravale da su joj domovine. Ona prva tražila je od nas stalno stezanje remena, stabilizacije, žrtvovanja za sreću kolektiva i čuvanje revolucionarnih tradicija, da bi na kraju sama zaratila protiv nas. Ova druga, još nije bila ni stvorena, a već je tražila da ratujemo za nju, da ne pitamo i ispitujemo, da demokraciju shvaćamo kao majorizaciju, a četverogodišnje mandate kao bescarinski prostor za caru carevu, a bogu božje. Boljševizam je od nas silom i dogmom zahtijevao da ga gledamo kao najbolji društveno-politički splet, kapitalizam od nas danas sofisticiranijim nasiljem bezuvjetno traži da njegove kvalitete promatramo isključivo kroz mane i poraz boljševizma. Cijela generacija, preko koje su se slamale povijesne epohe, premlada da bi u njima odlučivala, a dovoljno stara da za njih gine, nestajala je u suzama majki i vlastitoj neodlučnosti da od života ne prihvaća ono što on nudi, nego da traži puno više.
Doduše, živjeli smo u samo dvije države, što je u odnosu, recimo, na moju baku koja je živjela čak u njih pet, goli amaterizam, ali ipak dovoljan da nas apsurd vremena i relativnost tog apsurda povija onako kako smjerovi novih puhanja nalažu. Jesmo li zbog toga izgubljena generacija? Mnoge su generacije, pogotovo u 20. stoljeću, sebe častile tim gotovo pomodnim epitetom i zato ne mislim da pripadam izgubljenoj generaciji. Više mi se čini da smo generacija izgubljenog vremena, potencijal koji je zbog siline besmislenih energija onu stvarnu kvalitetu žrtvovao promašenim danima na kojima su se okoristili drugi. Nikada nisam uspio odrediti koja je to uporišna točka koja bi bila naš generacijski epicentar, naš omfalos. Možda to nisam mogao učiniti zato što ga nisam tražio u okviru politike, u državotvornim nabadanjima i bajanjima.
Ne vjerujem da se ikakav napredak ostvaruje ratom, da se mir čuva oružjem i da se za bolje sutra moraju žrtvovati životi danas. Budućnost kroz koju kuljaju siluete leševa da bi preko njih ostvarili zacrtano poražavajuća je strategija humanog preseljenja pameti u rovove. Jer kada bismo stvarno željeli učiti iz povijesti, onda bismo morali vidjeti teret neuspjeha i fraze kolovođa kojima nas mitraljiraju tek da bi stvorili alibi činjenici da su oni preživjeli, a da bi se to dogodilo mnogi drugi nisu.
Ratovi se i dalje planiraju, vojske se ponovno podižu, globalizacije i integracije koje su pokrenute da bi se izbjeglo i ratovanje i podizanje vojski očito nisu ispunile cilj ili im to i nije bio cilj. Uglavnom, stvari se slabo pokreću prema naprijed. Otkrio sam to nedavno ponovno čitajući razgovor dva briljantna sugovornika, Mirka Galića i Stanka Lasića, u kojem Lasić, u svojstvu “ispitanika“ navodi; “mali narod, mala zemlja, okružena raznim apetitima, bez sposobne aristokracije, s tankim građanskim slojem, ovisna o stranim financijskim centrima... veliko iseljavanje, nemilosrdna eksploatacija... zaostalo školstvo, siromašna inteligencija, nezaposlenost, korupcija, bahatost skorojevića itd.“ Sve navedeno nije alarmantno ni uvredljivo zato što se to odnosi na Hrvatsku danas. O tome nema govora.
Alarm mora zatrubiti zato što Lasić opisuje “Krležinu Hrvatsku“ od prije stotinjak godina. To nije veličanstvena teorija, nego praksa povijesne relativnosti, u tim slikama najbolje se vidi kamo smo to stizali ratovima i revolucijama, to je ujedno i najbolja posveta mojoj generaciji koja i danas doslovno živi u zemlji svojih pradjedova. Tradicija fatalizma koju njegujemo s toliko brižne ljubavi i samoodricanja od svoga naša je kolektivna javka danima zahvalnosti svim dosadašnjim “domovinama“. Kako će izgledati sljedeća ‘domovina’ koja nam se tek sprema u nečijim glavama i kojoj će opet biti potrebno iskazivati bezuvjetnu lojalnost? Za pretpostaviti je kako će nastati i tko će je stvarati. Samo, u vražju mater, hoće li čovjek ikada stvari postaviti tako da se bez sustezanja i straha može optužiti “domovinu“ za veleizdaju vlastitog čovjeka.
Gorane pa ko nas bre zavadi?