Glavni sastojak svakoga nacionalnog mita jest – emocionalnost. Njena trajna temperatura jamči njegovu vječnu pohranu. Mit nije samo navodna povijesna činjenica uzveličana na grandioznu i neupitnu dimenziju. Mit je vječni osjećaj koji, ma koliko stoljeća prošlo, vibrira jednakom snagom i strašću. Mit je prije svega nešto suprotno istini. A svakodnevne su istine dinamit koji bi život činio nepodnošljivim. Zamislimo da jedni drugima doista govorimo ono što mislimo i osjećamo. Da smo, kako se to običava reći, iskreni? “Gospođo”, uzvanik će domaćici, “vaša večera je napoj, vi ste glupača, vaš muž neopisivo dosadan, a djeca razmažena derišta”. Bilo bi to svakako iskreno, možda i istina, no tim stilom i načinom u času bi se raspalo ne samo društvo na večeri već i cijeli civilizacijski i politički ustroj svijeta. Mitovi su krajnja posljedica težnje da svijetu, sebi, naciji, damo neki veći, važniji, pa i konačni smisao, naspram gomile banalnosti i praznine kojom je zatrpan obični život. Mitovi su onaj gram zlata istisnut iz tisuću tona životne jalovine s kojom ne znamo što bismo otpočeli.
Nacionalni mitovi oduvijek su bili temom umjetnosti. Veliki bi autorski talenti počesto bili dostojni teme, i njihova bi djela stoljećima s njome živjela, pače nerijetko bi se djela ne samo poistovjećivala s temom nego je, štoviše, i zamjenjivala. Uspijevalo je to slikarstvu, glazbi, literaturi, ali gotovo nikada – filmu. Nije riječ samo o tome što filmsko oslikavanje mita zahtijeva mnoštvo produkcijskog novca. Za razliku od ostalih umjetnosti, glavno izražajno sredstvo filma zove se – stvarnost. Mitskoga junaka, kojeg svatko vidi na svoj način, treba pretvoriti u stvarnoga glumca. Ma koliko bila riječ o glumačkoj zvijezdi, to što su njegovo oko, uho, nos, glas tako ubitačno stvarni, svojom doslovnošću destruira samu esenciju mita. Ne priželjkujem zato da hrvatska kinematografija, kad jednom, daj bože, postane dovoljno bogata, ikada ekranizira jedan od naših nacionalnih mitova, jer svekolika je katastrofa unaprijed zajamčena. No moram priznati da me kao pisca i redatelja podosta kopka dekonstrukcija ponekog od tih mitova. Dok mi je u trećem pučke moj tata učitelj tronutog glasa čitao Nazorove stihove “Poklen su me prikovali, zlizane za ove daski”, nisam naravno znao da ću jednoga dana postati to što jesam, ali bih često sanjao sinepaskopski bogate slike u boji, venecijanske galije i nikad pokorenog istarskoga prikovanog diva, čija će snaga i odlučnost naposljetku, žrtvujući vlastiti život, potopiti omrznutu lađu. Kad smo te davne 1961. našim fićom prvi put stigli u Serenissimu, kao dječačić, iskreno sam mrzio sve te palače, trgove i vode koje su prikovale mojeg Veloga Jožu, uznosito sam drhtao gledajući kočoperne lavove zamišljajući u njima pobodene strijele Domagojevih strijelaca.
Gledajući palače na Velikom kanalu, osjećao sam stoljetne jade pilona od naših sirotih posječenih velebitskih šuma na kojima su sagrađene. Bio sam sumnjičav spram “lukavih Mlečića” i kad su mi pružali prefini sladoled. Nisam slutio kako će taj grad i njegovi stanovnici jednoga dana postati mojom ne samo ljubavi već, štoviše, opsesijom, filmskom lokacijom na kojoj nikada neću snimati, ali će se zato velik dio mojeg trodijelnog romana “Američko-hrvatski u boji” zbivati upravo tu. Sva moja djetinja pobuna, svi moji maleni ali dragi mitovi, razbit će se ne samo o ljepotu palača, kanala i trgova već o neumoljive činjenice.
Na red je, naime, došao i Veli Jože, i surova istina o toj priči. Galije su prije svega koristile vjetar i jedra, a ne vesla. Veslanje je bilo sporo, i ekonomski neisplativo. Nema tog dvoreda Velih Joža u potpalublju koji neće lipsati nakon jedne oštro preveslane morske milje, a veslati uzduž i poprijeko Jadrana bilo bi nezamislivo. Galioti su se koristili isključivo pri pomorskim bitkama, koje su zahtijevale hitre i vješte manevre brodovlja na malome prostoru. Mudra Serenissima nipošto ne bi riskirala ishode bitaka s nezadovoljnim i okovanim sužnjima, stoga su to bili plaćeni i dobro hranjeni profesionalci. I u toj priči nigdje prostora za Veloga Jožu, njegovu patnju i pobunu, za nepravdu čiji gnjev vapi do prevedroga venecijanskog neba. Kad smo tim istima našim fićom lomeći udare bure krivudali magistralom, bacajući pogled na velebitsku golet, vidio sam mrske Mlečiće kako nam sijeku stoljetne šume, e da bih godinama potom morao ustanoviti kako doslovno nijedno stablo na Velebitu nije posječeno, jednostavno zato što takvih stabala na morskoj velebitskoj strani nikada nije ni bilo. Snimajući na velebitskim goletima svoju “Malu pljačku vlaka”, naišli smo na autohtoni hrvatski bonsai: stoljetni hrast iznikao iz gologa kamena visok nepunih tridesetak centimetara! A da je šuma nekoć tu i rasla, bilo bi ne samo neisplativo već suludo i neizvodivo galijama voziti pilone u Veneciju, kad ih je samo za Duždevu palaču utrošeno stotine tisuća. Stabla su, naime, sječena u Alpama te su ih potom moćne nizinske rijeke vodile u Veneciju, na same obrube velikih gradilišta. No ti milijuni anonimnih drvenih stupova nisu bili posljednji udarac mojem antivenecijskome sentimentu. Bilo mi je, priznajem, teško suočiti se s podatkom da smo to višestoljetno stenjanje pod tuđinskom vlašću sami skrivili, jer smo cijelu Dalmaciju prodali Venecijancima za ondašnjih nezamislivih sto tisuća dukata. I stoga, prema poprilično utemeljenom uvjerenju tamošnjih povjesničara, na početku četvrtoga križarskog rata, Zadar nije osvojen, već je odmetnuti grad oružanom intervencijom vraćen u venecijanski ustavnopravni poredak. Uglavnom, kao scenarist i redatelj, volio bih snimiti svoj film o Velome Joži. Istarski gorostas počinje kao plaćenik na venecijanskoj ratnoj lađi, ali ga ne samo snaga već inteligencija i hrabrost učine prvo zapovjednikom lađe, a potom i flote. No ipak, i kako to obično biva, pa i u Othella, za venecijsko je plemstvo on samo niževrijedni prekomorski Schiavo, što u ponosnoga Veloga Jože naposljetku urodi pobunom, na što ga okrutni gospodari vrate tamo gdje je i počeo, ali prikovanoga na zapovjedni brod. A svršetak filma bio bi otprilike isti kako nam govori Nazor i naš nacionalni mit.
