Po tko zna koji put hrvatska javnost imala se priliku uvjeriti da su toliko željene promjene funkcioniranja državnog sustava – opisane jednostavnom riječju reforma – obične floskule koje proklamiraju oni koji od tih promjena bježe kao vrag od tamjana. Najfriškiji paket europskog semestra koji je objavila Europska komisija otkriva da političari kojima su puna usta reformi nužne promjene spominju samo zbog forme, nikako zbog sadržaja. Da ne bude zabune, na reformske promjene u području mirovinskog i zdravstvenog sustava, na reforme u području socijale, porezne politike, obrazovanja ili javne uprave Hrvatska se obvezala samovoljno, prateći tek preporuke Europske komisije, nikako njene naredbe. Tim više porazna je činjenica da nam Bruxelles ukazuje kako se na putu u bolju budućnost nismo pomaknuli ni centimetra.
Da stvar bude gora, EU nas je ocijenio kao zemlju na dnu po provođenju reformi, uz popratno čuđenje što takvim nečinjenjem ugrožavamo vlastitu budućnost. Čuđenje je ovdje, međutim, dvojako. Kao prvo, samovoljno smo se obvezali učiniti promjene za vlastito dobro koristeći besplatnu konzultantsku ekspertizu Bruxellesa. Kao drugo, iz bruxelleske perspektive iz nepoznatog razloga u reformskom smislu nismo poduzeli ništa, gazeći tako, pučkim rječnikom rečeno, vlastitu riječ i čineći samima sebi štetu. Ne znamo što birokrati EU misle o tome, ali nas navodi na zaključak da je hrvatskim vladajućim elitama dojam koji će ostaviti u Bruxellesu na listi prioriteta više pozicioniran od budućnosti zemlje koju vode. Reklo bi se da upravo u tome leži bit i počelo čuvene hrvatske oikofobije, ili „domomrzja“, o kojem je jučer pisao Večernjakov esejist Slaven Letica. Da smo kao društvo zaglibili u svim segmentima, jasno je većini stanovnika ove zemlje. Toga je naročito svjesno onih 320 tisuća građana što su im računi u blokadi, kao i 200 tisuća Hrvata koji s domovinom kontakt ostvaruju još samo putem pisama i razglednica koje rodbini šalju iz svojih novih domova u nekoj od europskih metropola.
Dvojba je sljedeća – je li razlog neprovođenja reformi u Hrvatskoj činjenica da smo kao društvo tromi i nespremni na promjene kojih se u suštini bojimo, što uvelike koriste vladajuće elite, kojima status quo najviše odgovara, ili razlog leži u činjenici, kao što je spomenuti Večernjakov esejist nedavno napisao, što predsjednici vlada i njihovi ministri znaju vrlo malo ili ništa o tome kako se reforme osmišljavaju, planiraju, ozakonjuju i primjenjuju. Sklon sam vjerovati u prvu tezu, iako dozvoljavam da ima istine i u potonjem.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Izraz reforma, doslovno preveden s latinskog, znači ponovna uspostava. Prema hrvatskoj verziji Wikipedije, reforme za cilj imaju poboljšanje djelotvornosti državne uprave pa se tako u nekoj državi može provesti reforma zdravstva, školstva, policije i sl. One također za cilj mogu imati i poboljšanje gospodarskog položaja određenih slojeva stanovništva u nastojanju da se smanje socijalne napetosti. Reforma se razlikuje od revolucije, zaključuje Wikipedija, po tome što temelji ili osnovne značajke poretka ili sistema nikada ne dolaze u pitanje.
Tko zna, možda smo kao narod reformski potencijal potrošili transformirajući državu i društvo iz socijalističkog u kapitalistički, liberalno-parlamentarni i višestranački sustav. Ta je promjena svakako bila revolucionarna i toliko zahtjevna da se u proteklih 28 godina samostalnosti naše pogonske baterije za reforme još nisu napunile. Revoluciju znamo provesti u djelo, u to smo se uvjerili kroz povijest. Ali uvesti promjene koje bi imale revolucionarne značajke u funkcioniranju države – e, to malo teže.
Zar jedan Hdz koji nastao iz SKH ili Sdp koji baštini SKH može što drugo da rade nego da prosipaju demagogiju. Njih za Hrvatsku nije briga!!!!