Jednog dana, kod mene doma, bilo je oko 8 sati, došli su tadašnji ministar financija Jozo Martinović i Georg Gavrilović. Martinović mi se zahvalio, kazavši da mu je pomoćnik rekao što sam učinio za Hrvatsku. Rekao mi je da je to velika stvar, a potom je Martinović kazao:
– Budite ljubazni, novac koji vam je na računu, prebacit ćete na račun koji će vam dostaviti Gavrilović.
Drugim riječima, ministar Martinović mi je pred Gavrilovićem naložio da novac koji sam vratio od Salema, trgovca oružjem, a radilo se oko dva milijuna njemačkih maraka, doznačim na račun Gavrilovića. Pitanja o tome nisam postavljao, niti sam što komentirao ili dovodio u pitanje.
Samo sam kazao da će sve biti u redu i učinjeno kako on kaže. Razgovor i posjet su kratko trajali, a Gavrilović tijekom cijelog tog razgovora nije rekao ni riječi. Samo mi je na odlasku kazao da će mi dostaviti broj računa radi uplate. I to je i učinio taj isti dan.
Nakon što mi je dostavljen broj računa, svojoj osobnoj bankarici naložio sam da s mog računa u Deutsche Bank uplati dva milijuna DEM na Gavrilovićev račun u jednoj banci u Beču. Nalog za plaćanje predao sam Jošku Zavoreu, pomoćniku ministra Martinovića, kao dokaz da je sve napravljeno kako je ministar Martinović tražio.
Zavoreo mi je kazao da zna za sve, a ja sam nazvao Gavrilovića i kazao mu da je uplata izvršena. On mi je zahvalio, a nakon par dana doznao sam da je Gavrilović na Trgovačkom sudu platio kupoprodajnu cijenu za trgovačka društva Gavrilović u stečaju.
Dio je to iskaza Ivice Papeša, jednog od glavnih svjedoka tužiteljstva u postupku protiv Georga Gavrilovića, optuženog za poticanje na zloporabu položaja i ratno profiterstvo. USKOK je optužnicu protiv Gavrilovića podigao u srpnju, nakon godinu i pol dana istrage, a zagrebački Županijski sud o njezinoj pravomoćnosti raspravljat će 5. listopada.
Iako se Gavrilović u istrazi branio šutnjom, nakon što je objavljeno da je podignuta optužnica protiv njega, oglasio se priopćenjem, u kojem je navedeno da su “optužbe protiv Gavrilovića za ratno profiterstvo zastrašujuće te da su vremenski i sadržajno konstruirane u svrhu pritiska na vođenje međunarodnog arbitražnog postupka u kojem Mesna industrija Gavrilović od Hrvatske potražuje odštetu”.
Gavrilović se, naravno, ima pravo braniti kako hoće, pa i tvrditi da država podizanjem optužnice radi pritisak na njega, no to za sada ne briše ono što mu se stavlja na teret. A ukratko tereti ga se da je od studenoga 1991. do listopada 1992. poduzeće Gavrilović u stečaju, procijenjeno na 67,9 milijuna DEM, kupio za 3,3 milijuna DEM.
Do novca potrebnog za kupnju, tvrdi se u optužnici, Gavrilović je došao preko tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića. Martinović je u međuvremenu preminuo, pa nije bio predmet istrage, no zato je istraživano porijeklo novca kojim je Gavrilović kupio tvrtku. I tu priča postaje još zanimljivija jer je riječ o novcu koji je trebao biti korišten za kupnju oružja, s obzirom na to je Hrvatska tada bila u ratu i pod embargom.
Optužnica protiv Gavrilovića tako razotkriva tajne nabave oružja za Hrvatsku, ali, možda puno važnije, razotkriva i privatizacijski model s početka 90-ih, koji je u godinama koje su uslijedile ostavio hrvatsku privredu i ekonomiju u totalnom rasulu, od kojih se nisu oporavile do danas.
Jer način na koji je privatiziran Gavrilović, školski je primjer privatizacije na hrvatski način, a iz dokumenata koje je prikupilo tužiteljstvo proizlazi da je knjigovodstvena vrijednost poduzeća Gavrilović Holding Petrinja 31. prosinca 1990. iznosila 750 milijuna dinara, odnosno 107,1 milijun DEM. Tu vrijednost činili su građevinski objekti, oprema i druga materijalna ulaganja, te 420 stanova. Kada je odlučeno da se Gavrilović privatizira, odlučeno je i da se to provede u dvije etape.
Prvo se složeno poduzeće trebalo pretvoriti u holding s devet samostalnih poduzeća u državnom vlasništvu, a nakon toga je trebalo napraviti elaborat o ekonomskoj vrijednosti poduzeća. Privatizacija se trebala provesti dokapitalizacijom i pretvaranjem potraživanja u udjele, no to se nije dogodilo.
Umjesto toga, u kolovozu 1991. odlučeno je da Gavrilović holding ide u stečaj, a iza te odluke stajala je politika jer je pojašnjeno da je riječ o formalnom stečaju kako bi se bivšeg direktora Borislava Mikelića, kasnijeg premijera tzv. Republike Srpske Krajine, spriječilo da zlorabi pečate koje je odnio s radnog mjesta i zaduži Gavrilović.
Stečaj je proveden bez prethodnog postupka i bez procjene vrijednosti stečajne mase, no usprkos tome odlučeno je da se ide u prodaju poduzeća. I tada na scenu stupa Georg Gavrilović, kao jedina osoba koja se 28. rujna 1991. javila na oglas o prodaji.
Ponudio je 3,3 milijuna DEM za ono što je procijenjeno na 67,7 milijuna DEM, no usprkos tome njegova je ponuda 11. studenoga 1991. prihvaćena. Novac je trebao uplatiti u roku od 90 dana, no problem je bio što Gavrilović taj novac nije imao. O tome su tijekom istrage iskazivali razni svjedoci, među njima i Papeš, koji se družio s Gavrilovićem i njegovom suprugom.
– Znam da su bili zaposleni u konzulatu Republike Austrije i da su živjeli skromno. Pričao mi je da će privatizirati tvornicu, da je dobar sa stečajnim upraviteljem i stečajnim sucem, a nakon što je prihvaćena njegova ponuda, žalio se da ne zna kako će isplatiti traženi novac. Pričao mi je da nema načina da dođe do tih 3,3 milijuna DEM – ispričao je Papeš istražiteljima.
No jedan događaj iz siječnja 1992. promijenit će Gavrilovićevu “sreću”, a s tim će događajem biti povezan upravo Papeš. Naime, 21. siječnja 1992. Ministarstvo financija dalo je nalog da se s jednog računa u austrijskom gradu Villachu, kojim su mogli raspolagati Gojko Šušak, Hrvoje Šarinić i Jozo Martinović, isplati 2,5 milijuna DEM Mohamedu Salemu koji je imao otvoren račun u jednoj banci u Frankfurtu.
Navedeno je da se Salemu ta sredstva isplaćuju za živežne namirnice i kućne potrepštine, što je u ono vrijeme bila šifra kojom se prikrivalo da se pod patronatom države od krijumčara kupuje oružje za obranu zemlje kojom je rat već dobrano bjesnio.
Isplata na Salemov račun učinjena je po prethodno ispostavljenom računu od 19. siječnja 1992., a račun je bio naslovljen na Njegovu ekscelenciju ministra Jozu Martinovića. No problem je nastao kada se nakon uplate Salem nije javljao, a plaćeno oružje nije stizalo, pa je Papeš dobio zadatak da, zbog svojih kontakata u Njemačkoj, ispita o čemu se radi.
Papeš je za pomoć zamolio svog prijatelja Željka Goluba koji je u to vrijeme bio u Frankfurtu, a svrha svega bila je da se ili pribavi plaćeno oružje ili vrati novac. Golub je, navodi se u optužnici, preko ljudi koje je sam angažirao, našao Salema, nakon čega se Papeš sa Salemom našao u Bonnu. Salem je kazao da oružje nije nabavio, no pristao je vratiti 2,5 milijuna DEM koji su mu uplaćeni.
– Kazao je da iznos nema u cijelosti, no obvezao se da će ga vratiti. Prema uputi pomoćnika ministra Martinovića, otišao sam u Deutsch Bank i otvorio račun na svoje ime. Salem je u dva navrata uplatio oko dva milijuna DEM, a ostatak novca obvezao se vratiti, za što je potpisao i ovjerio izjavu kod bilježnika. Kada je novac uplaćen na račun, mi smo se vratili u Hrvatsku – kazao je Papeš.
Njegove riječi potvrđuju i uplatnice te podatak da je 10. veljače 1992. u Deutsche Bank otvorio račun, na koji je 12. veljače 1992. sjelo 600.000 DEM, te potom 1,4 milijuna DEM, a kao svrha navedeno je “plaćanje živežnih namirnica za Hrvatsku”.
Da na računu u njemačkoj banci ima oko dva milijuna DEM, Papeš je, kako tvrdi, nakon povratka u Hrvatsku nehotice spomenuo Gavriloviću.
– On se žalio da nema novca za kupnju Gavrilovića te me pitao mogu li mu posuditi novac. Kazao sam da ne mogu, a onda sam nehotice spomenuo da na računu u inozemstvu imam dva milijuna DEM. No vrlo sam mu jasno kazao da to nije moj privatni novac, već novac Ministarstva financija koji čuvam i kojim ne mogu raspolagati. On na to nije reagirao, već je otišao, a par dana kasnije došao je k meni doma s ministrom Martinovićem, koji je naložio da na Gavrilovićev račun prebacim dva milijuna DEM – ispričao je Papeš.
Da je novac kojim je raspolagao prebačen na Gavrilovićev račun potkrepljuju i nalozi za isplatu iz kojih je vidljivo da je Gavrilović nekoliko dana nakon što mu je na račun sjelo dva milijuna DEM, uplatio 3,3 milijuna DEM za kupnju tvrtke Gavrilović.
No da bi se prikrilo da je Gavrilović privatnu tvrtku kupio novcem namijenjenim kupnji oružja za obranu Hrvatske, prema optužnici, korišten je račun Joshue Waldhorna, još jednog dobavljača oružja za Hrvatsku. Tužiteljstvo tvrdi, a to potkrepljuje i uplatnicama, da je Martinović Gavriloviću poslao račun na koji se treba uplatiti novac, te uputu da kao svrhu plaćanja navede “plaćanje živežnih namirnica”.
Kako bi namirio ostatak koji mu je falio do iznosa potrebnog za kupnju poduzeća, Gavrilović je, tvrdi tužiteljstvo, prodao jedan poslovni prostor tvrtke u Zagrebu. Kupac tog poslovnog prostora bio je Gajura Idrizi, a Gavrilović je od njega tražio da dođe u Beč kako bi novac za kupnju lokala položio na račun. Ispostavilo se da račun na koji je Idrizi uplatio novac glasi na već spomenutog Waldhorna, čime je tvrdi, tužiteljstvo, Gavrilović cijeli posao pokušao prikriti.
>> Gavrilović optužen da je mesnu industriju kupio novcem namijenjenim obrani države
