U Hrvatskoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Tako piše u Ustavu. A Ustav je najviši pravni akt u državi. Kontradikcija između slova zakona i realiteta čini nas, naravno, shizofrenom državom, no još je tužnija činjenica da svakim novim naporom da poboljša standard svojih građana stvara nove društvene dubioze.
Najnovija radosna vijest o povećanju minimalne plaće, predblagdanski tempirana, eklatantan je primjer. Ako i zanemarimo hipokriziju koju predstavlja već i sam iznos od 131 kunu, teret njegova povećanja prebacuje se na zdravstveni sustav prepolovljenim izdvajanjem doprinosa za radnike na minimalcu.
I otvara put još masovnijoj migraciji poslodavaca na minimalni dohodak u okruženju masovne ekonomske emigracije svih kategorija radne snage. Dok i najtvrdokornije institucije koje kroje europski i globalni okvir funkcioniranja gospodarskog sustava upozoravaju na velike dohodovne razlike kao disruptore održiva razvoja, kreatori hrvatskih ekonomskih politika na ovaj ih način dodatno potiču.
>> Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti
Mini poreznom reformom već su prije najviše porezno rasterećeni upravo najveći dohoci. Govoreći o gospodarskom oporavku, guverner HNB-a Boris Vujčić otkrio je da je hrvatsko tržište rada u krizi pokazalo iznenađujuću fleksibilnost, veću nego u većini zemalja EU. Čiji zakoni i pravni sustav uglavnom solidno štite radna i socijalna prava. Zbog te nam je fleksibilnosti jako skočila konkurentnost.
Nije podrobnije objasnio, no fleksibilnost je, “u prijevodu”, značila otpuštanja i niže plaće. Ne njihovo porezno rasterećenje, jedno od najviših u Europi pa i šire. Ne inovacije, nego rezove.
Politike štednje za koje je i predsjednik EK Jean-Claude Juncker nedavno priznao da su bile – pogrešne. S ovom ćemo se mjerom dodatno prilagoditi uvozu nove, još jadnije radne snage nego što je naša. I pružiti još jedan argument za kupnju jednosmjernih karata za Irsku ili Njemačku. Više je nekad – uistinu manje.
