Ponedjeljak, 27. travnja
Piše prije nekoliko godina u beogradskoj "Politici" komentator toga lista Miroslav Lazanski, koji je, otišavši iz Zagreba, postao jedan od glasnogovornika ratnih zločinaca Slobodana Miloševića i Veljka Kadijevića: "Dakle, sadašnju zvezdu 'Jutarnjeg lista' Jelenu Lovrić poslednji put sam video u maju 1991. u prostorijama lista 'Danas' u Zagrebu. Svratio sam tamo, jer sve do marta 1991. bio sam član te redakcije... Popismo, dakle, tada u maju 1991. verovatno našu poslednju zajedničku kafu i na rastanku Jelena me ozbiljno zaskoči: 'Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši taj puč, ode ovo sve do đavola, pa i mi'". Već je godinu dana postojala samostalna Hrvatska, no Jelena se Lovrić još nadala da se njezina Jugoslavija može spasiti, da se može spasiti mit o 700.000 ubijenih u Jasenovcu, da se može nastaviti šutnja o Bleiburgu i križnim putovima na kojima su partizani ubili desetke tisuća hrvatskih vojnika i civila, da ona može biti legitimni medijski nasljednik tih ubojica kao što je bila u komunizmu dok je pisala novinske optužnice protiv Veselice, Gotovca, Budiše, Tuđmana i drugih "nacionalističkih zlotvora".
Kad je izgubila nadu u spas Jugoslavije u Jugoslaviji, ostalo joj jedino da Jugoslaviju spašava u Hrvatskoj, pa to i čini već četvrt stoljeća. Tako Kolindu Grabar-Kitarović proziva što je u Jasenovac otišla sama, a nije bila na obljetnicu proboja logora kad se tamo okupljaju lažljivci, a posebno se zgraža nad mogućnošću da predsjednica ode u Bleiburg i tako "izjednači dva stratišta koja nikako nisu i ne mogu biti ista". Jer: "NDH je počinila zločin genocida, Titovi partizani zločin nedopuštene retorzije ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla, pri čemu je stradalo i mnogo civila." A da su jedno ubijeni u Jasenovcu, a drugo ubijeni u Bleiburgu i na križnom putu, taj ideološko-rasistički stav Jelene Lovrić poduprijet će i premijer Milanović izjavom: "Za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske". Tako i Lovrićka i Milanović opravdavaju partizanski pokolj "nad pobijeđenim silama zla", nad hrvatskim vojskama koje su bile nepostojeće, koje su bile ništa, pa, prema tome, ako su partizani smicanjem potvrđivali to ništa, činili su samo ono što je bilo prirodno i samorazumljivo. Njima je nezamislivo da bi se i prema većini domobrana i ustaša moglo odnositi s poštovanjem kao što su se Nijemci i Japanci poslije Drugog svjetskog rata odnosili prema svojoj vojsci. Milanović zna vrlo dobro da je jedan od pripadnika "partizana Hrvatske", jedine vojske koju on prizna i jedine snage u koju se, kako svjedoči Lazanski a i njezini tekstovi iz toga vremena, 1991. godine uzda Jelena Lovrić, bio jedan od najvećih ratnih zločinaca u agresiji na Hrvatsku, na čelu pokolja u Vukovaru, Škabrnji i drugdje. Bio je to, dakako, "partizan Hrvatske" Veljko Kadijević. Milanovićev jedini. Lovrićkin jedini. I Lovrićki i Milanoviću neki bi naivac mogao reći – sramite se. Ali oni srama nemaju. Ili što bi rekao njihov učitelj Marx – sram je već revolucija.
Subota, 25. travnja
Vlade i eurograbežljivci zajedno u guležu građana
Uz današnji prosvjed udruge Franak u Zagrebu ponovno se u medijima piše i govori o ulozi Vlade u rješavanju spora između dužnika u francima i banaka. A ta je uloga – nikakva. Milanović i Lalovac povikom na banke samo nastoje skupljati (a više ih rasiplju) predizborne političke bodove. Ekonomist Lovrinčević kaže: Vlada treba donijeti zakon, paziti da ne bude protuustavan i da se provodi. Dodao bih – ako se ne provodi, onda lisičine na ruke menadžerima banaka. Ali neće to Vlada i Milanović. Poslije Tuđmanove smrti sa svim su hrvatskim vladama europski grabežljivci "sklopili sporazum" – ući ćete u EU, tetošit ćemo vas, ali nas ne ometajte u kupovanju hrvatskih banaka i velikih državnih tvrtki i u guležu građana. Osim toga, jedva da u posljednjih petnaest godina ima premijera, ministra ili drugog visokog dužnosnika koji nije podmićen prljavim zajmovima, golemim plaćama i premijama ili na drugi način. Sadašnji prvi čovjek izvršne vlasti Milanović, čija je cijela obitelj umočena, dio je niza što ga čine Račan, Mesić, Sanader, Kosor, Milanović, Rohatinski, Vujčić, Luković, Prka, Radaković... Nabrajanje bi trebali nastaviti Cvitan i Bajić – da i sami nisu u tom nizu.
Nedjelja, 25. travnja
Istina nije pozvana na 70. obljetnicu u Jasenovac
"Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatvorenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. godine ubijeno 10.700 ljudi. Već takve razlike moraju biti poticaj za daljnje istraživanje." Toliko o 1941. godini. "Godinu 1943. povjesničari nazivaju 'mirnom', bez masovnih ubojstava, a na službenom popisu JUSP-a Jasenovac je imao 3893 žrtve. Kakva je to 'mirna godina'? Prema iskazima ljudi koji su tamo bili, te su godine strijeljana petorica zatočenika, i to po nalogu iz Zagreba". Oba ta više puta i na više mjesta objavljivana citata pripadaju novinaru, publicistu i istraživaču Igoru Vukiću, Srbinu čiji su članovi obitelji bili u Jasenovcu. Na službenom popisu žrtava toga logora, tvrdi Vukić, ima imena ljudi koji su umrli drugdje, a među njima je i ime njegova pradjeda, kojeg je našao na jednom popisu odvedenih u Norvešku. Ovaj proboj istine kroz laži jednako je smion kao i proboj iz logora u travnju 1945., ali na današnje obilježavanje obljetnice toga događaja Vukić nije pozvan. Istina nije pozvana.
Utorak, 28. travnja
Račanovo vrijeme bilo je komadina demokracije!
SDP-ov primorsko-goranski župan Zlatko Komadina reče da bi izbore najbolje bilo održati potkraj listopada, ali nije loš ni početak iduće godine, jer je "3. siječnja i simbol SDP-a, kada se demokracija vratila na velika vrata u Hrvatsku". Doista, demokracija se 3. siječnja 2000. godine vratila na velika vrata tako što su napravljene nezapamćene čistke u državnim poduzećima i ustanovama, u medijima (HRT, Vjesnik, Slobodna Dalmacija...), tako što je krenula kriminalizacija Domovinskog rata, što su Bljesak i Oluja predani u nadležnost Haaga, što su rasprodane banke i velike državne tvrtke, što je nezaposlenost dosegla rekord, a zemlja se u četiri godine zadužila višestruko više nego u Tuđmanovih deset... Ukratko, Račanovo vrijeme nije bilo komadić ili komad nego komadina demokracije!
Srijeda, 29. travnja
Stvarnost BiH - teror na teror kao trajno stanje
Napad na policijsku postaju u Zvorniku u BiH, u kojem je ubijen jedan a ranjena dvojica policajaca, izveo je 24-godišnji Nerdin Ibrić, ali o njemu iz srpskih medija malo što doznajemo. Napadač je rođen u Kučić Kuli kraj Zvornika, imao je godinu dana kada su pripadnici Vojske Republike Srpske, zvorničke policije i paravojnih jedinica iz Srbije, njegova oca Sejfu, s oko 750 Bošnjaka, u lipnju 1992. godine odveli na Bijeli Potok, a potom su na nepoznatoj lokaciji svi ubijeni. Ibrić je sa svojom majkom bio jedan od prvih povratnika u Kučić Kulu. To ne opravdava Ibrićev zločin, ali zacijelo njegovo nedjelo nije, kako bi htjeli banjolučki i beogradski mediji, posljedica samo ideološke zatrovanosti, prisutnosti i djelatnosti vehabija u BiH i islamskog ekstremizma, nego i osvetničko podsjećanje na srpska zla. Na žalost, i to je stvarnost BiH – teror na teror kao trajno stanje.
Četvrtak, 30. travnja
Jezik komunističke ucjene u sukobu s jezikom prava
U Kukuriku koaliciji sukobili su se jezik komunističke ucjene i jezik prava. Ministar Siniša Hajdaš Dončić prijeti da bi mogle biti upitne plaće i mirovine ne bude li monetizacije autocesta, a Hrvatska stranka umirovljenika optužuje ga da "grubo i tendenciozno" uznemirava ljude podsjećajući da su "mirovinska prava neotuđiva". Ucjene i zastrašivanje elementarnom ugroženošću u praksi crvenih imaju dugu tradiciju, u kojoj je i osnivanje seljačkih radnih zadruga, i učlanjenje u Komunističku partiju, i odustajanje od vjere i krštenja djece ili suradnja s Udbom, a ima pretpostavki da su prijetnje i ucjene bile i iza Nazorova i Goranova legendarnog odlaska u partizane. Za prisiljavanje na monetizaciju autocesta Hajdaš Dončić ima, dakle, naslijeđe u širokom rasponu od motike do estetike.
Petak, 1. svibnja
Sličnost prvaka pjevačke i pravosudne estrade
Severina našla novog dečka, bivšeg nogometaša Igora Kojića, a Mladen Bajić novu "curu" – Ustavni sud. Tako se, eto, đavolčiću u meni ukazala velika sličnost u vezama dvoje vječnih prvaka hrvatske pjevačke i pravosudne estrade. Ako je Bajić u socijalizmu posjećivao Titovu Kuću cvijeća, Severina je na SP u Brazil išla s posjetiteljem Pavelićeva groba Šukerom. Ako je Severina imala svoje ljubavi Tutiće, Marine, Vargeke, Čuljke, Popoviće..., imao je i Bajić svoje Račane, Sanadere, Kosorice, Milanoviće... Ako je Severina snimila pornić s Lučićem, snimljeno je i Bajićevo kurvanje s američkim veleposlanstvom. Ako su u tolikim "lijevim" vezama Severini partneri izmaknuli, izmaknuli su i Bajiću mnogi lijevi kriminalci. Ako je Severina imala svoje ljubavi među Srbima, imao ih je i Bajić, pustivši ih da u miru provedu ostatak života nakon ratnih zločina u Hrvatskoj.
Upravu ste gospodine Ivkošić za sva stradanja Hrvata u domovinskom ratu krivi su partizani i njihova djeca.Devedesetih su nas razoružali i takve poslali pred srpske tenkove.Kako je danas godišnjica pokolja dvanajstorice hrvatskih branitelja uBorovu Selu od strane četnika uz pomoćomoć JNA moramo se sjetiti da je JNA sljednica partizana.Neka je laka Hrvatska gruda svim Hrvatskim braniteljima koji su dali život za ljepu našu ,a četnicima iz Borova Sela poruka: pravda je spora ali je dostižna.