Zoran Milanović već je uspio. Svi se pitaju, zapravo, što će nam predsjednik? Ali, vratimo se na to što se tako nije ražestio na medije niti kad je Jutarnji list prenio riječi visokog izvora iz njegove Vlade zbog odluke o izručenju Josipa Perkovića: “Skandalozna odluka! Hrvatski sudovi ne žele provoditi hrvatske zakone! Ovo je državni udar s pištoljem na vodu!”.
Notorno je zašto kao premijer nije reagirao na takvo nepoštivanje i omalovažavanje suda, već je na tvrdnje kako je upravo on tajni izvor iz Vlade, uzvratio kako ne komentira neimenovane izvore, na suce nije nikad “podigao ni prst, a kamoli glas” te je sve začinio time kako se svatko ima pravo rugati, jer je to jedino sredstvo obrane od samovolje nekih ljudi. Nije se tako rasrdio ni na početku svoga premijerskog mandata, kad je tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko zbog “otrovnih strelica iz Vlade” da podmeću klipove na hrvatskom putu u EU, prvi uočio princip rada pod njegovim kormilom: “Niti jedna Vlada koja pretendira da bude ozbiljna ne ni trebala komunicirati s medijima preko tajnih izvora iz Vlade, ali ako je to tako, onda Vlada svoju nespretnost s EU nakon našeg odlaska pokušava prikriti kroz ovakve informacije”.
Stoga, možemo se samo u čudu pitati što je predsjednika države tako zasmetalo kad je Jutarnji list objavio što je iza zatvorenih vrata na Pantovčaku docirao Andreju Plenkoviću, što je ovaj popratio sa smiješkom. A osobito što je na medije usmjerio kritiku. Nije valjda državnik njegova kova ovaj put tako reagirao samo zbog povrijeđene taštine. Ustvrdio je kako je to “jako ružno, znate to je prilično ozbiljan primitivizam uopće da se netko usudi prepričavati razgovor dvojice ljudi u četiri oka”, “stvarno jadno, baš jadno”, pa se u naletu “sovjetskog konstruktivizma” retorički pitao: “To se zove novinarstvo? Možda će to biti danas-sutra upravo posao ovog novog Ministarstva medija, da govori novinarima kako da pišu”.
Zapravo, Milanović je poručio medijima “klekni, lezi, tuku mitraljezi”. Olakšavajuća je okolnost što za to nema ovlasti, a iako je imao nekih epizoda, u svojoj političkoj karijeri sve je samo ne babaroga za medije. Ipak, utjecajan je, ako je suditi i po tomu što je i buduća ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek ustvrdila kako prečesto imamo neimenovane izvore, te: “Ako su dvije osobe na tako visokoj dužnosti razgovarale u četiri oka, onda je jedino relevantno ono što su rekli nakon sastanka u izjavama za medije”.
Nadajmo se da taj dnevnopolitički površan pogled ne sugerira smjer inače ohrabrujućeg pojačanog naglaska buduće vlade na medijima kao ugroženom javnom dobru. Ako ne od predsjednika države, od ministrice za medije ipak se očekuje da se pita zašto bi uopće problem medija bio što je sadržaj razgovora državnika u četiri oka izašao u javnost. Kao i zašto se prečesto koriste neimenovani izvori. Je li to zato što se oni koji bi trebali govoriti ne usude isti sadržaj javno izreći pa kad-tad i sami postanu žrtve takvoga pristupa, ili su možda vrata javnih tijela prečesto zatvorena jer nas tišti problem dostupnosti javnih informacija.
Može li prenošenje sadržaja razgovora dvojice najviših dužnosnika nad kojima su se od početka njihove miroljubive koegzistencije nadvila propitivanja o karakteru “tvrde kohabitacije” uopće biti medijski problem!? Štoviše, nije li pravo javnosti da zna, a dužnost medija, ako mogu, saznati o čemu njih dvojica razgovaraju iza zatvorenih vrata osim ako nije riječ o tajni koja bi mogla ugroziti opstojnost države. Zar je posao medija da vode računa o tomu što jest, a što nije pristojno u odnosima na vrhu države!? I pazite, sve to nakon što je kompletna oporba odbila razgovore u četiri oka s Plenkovićem uz manje-više unisoni stav da oni nemaju ništa što bi trebali kriti od javnosti. I na koncu, u kojoj je to demokratskoj zemlji posao medija da čuvaju tajne dužnosnika?
S tim da kod nas dužnosnici sve i svašta proglašavaju tajnom pa je i Milanović postao vjerojatno jedini državnik na svijetu koji je “privatnom stvari” proglasio i to je li ili nije glasovao, i to on koji je poznat po vlastitom priznanju kako nikad nije odlazio na birališta dok i sam kao političar nije imao interesa u tomu. Umjesto što napada medije, predsjednik Milanović trebao bi se sjetiti poruke koju je “njegov” predsjednik Sabora, a sada ustavni sudac Josip Leko uputio 2014. uvrijeđenim sucima.
Poručio im je kako nisu mala djeca i da bi morali biti otporniji na kritike, a ako i postoji intimno stajalište visokog izvora, to nije stajalište bilo koje funkcije niti institucije. Bitno je dakle da to o dociranju nije stav premijera, a Andrej Plenković je rekao kako je njemu sve to smiješno.
Nije mu po volji kako je narod glasovao i zato narodu tjera kontru. Kontra, kontra uvik kontra takva sorta.