Subota 2. prosinca
Šimić pokazuje šukerovsku umišljenost
Obavljen je ždrijeb za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, gdje ćemo se natjecati sa svjetskom elitom, gdje će odjekivati hrvatsko ime i blistati hrvatsko nacionalno znakovlje za milijarde ljudi. Nepojmljivo je da će zasluge za tu iznimnu promidžbu Lijepe Naše sebi pripisivati sadašnje vodstvo HNS-a na čelu s Davorom Šukerom, koji se sprema za novi mandat na čelu nogometne organizacije. To vodstvo uvelike je omraženo u javnosti, pogotovo sportskoj, što pokazuju sve ankete. I nema potporu ni jednog sportskog novinara i dužnosnika izvan kruga svoga utjecaja, nijednog društvenog značajnika, ni jedne navijačke skupine. Da se i dogodilo nemoguće, to jest da je Šimić pobijedio Šukera, pitanje je bi li bilo sreće, jer osim frazica (“vratimo nogomet narodu”) Šimić ne nudi ništa. Pokazuje istu šukerovsku umišljenost te tvrdi – zbog nepodopština u nogometnoj organizaciji “bježi se iz države”. Moć koju Šimić pripisuje tom sportu kako bi svojoj kandidaturi dao povijesno značenje jednako je nestvarna kao što je nezaslužena moć koju u nogometu imaju džepar iz zrakoplova Šuker i milijunaš iz sudnica Mamić, pa bi bahatost naslijedila bahatost. Nije nogomet presudan za stanje u zemlji, ali jest i te kako važan da bi se podnosilo stanje koje proizvodi Šukere i Mamiće.
Nedjelja 3. prosinca
Nakon svjesnog kriminala ponovno na dužnost?!
Mislim da nema nijedne imalo značajnije političke stranke u zemlji u kojoj je osoba koja je zbog svjesnog kriminala bila u zatvoru ponovno izabrana na visoku dužnost, osim SDP-a. Željko Sabo, negdašnji vukovarski gradonačelnik, koji je odležao sedam mjeseci zbog pokušaja podmićivanja gradske vijećnice, izabran je za predsjednika vukovarskog SDP-a! Naravno, velik udio u tom izboru ima predsjednik stranke Davor Bernardić koji je u veljači ove godine izjavio da je Sabo “najbolji vukovarski gradonačelnik svih vremena”. Nimalo se u tome ne razlikuje od svog prethodnika Milanovića koji je stalno upirao prstom u kriminalni HDZ dok se otkrivala afera za aferom u kojoj su sudjelovali poznati esdepeovci, pa i on sam. Ali ta proturječja traju “sto godina”. SDP je nasljednik stranke koja je s antifašizmom na ustima uvela sustav poput fašističkog, koja je do nepojmljivih razmjera uvećavala zla NDH i Jasenovca dok se o Bleiburgu šutjelo, koja je pola stoljeća gušila demokraciju i ljudska prava, progonila i ubijala homoseksualce, da bi njezini nasljednici od Račana do danas bili glavni “zaštitnici” demokracije, ljudskih prava, gejeva... Dakle, Željko Sabo na čelu vukovarskog SDP-a je zakoniti izdanak stranke vječno “čistih ruku” i kriminalnog nasljeđa.
Ponedjeljak 4. prosinca
Todorić i Ramljak i meni su rascijepili dušu
Prije nešto manje od četiri godine otvoren je poveliki Konzum u Stenjevcu, dvjestotinjak metara od moga stana. S vemenom sam s njim postao prisan kao s vlastitom kuhinjom i smočnicom. Išao sam u Konzum kao što se sjeda za obiteljski ručak. I kad bih kupovao samo neku stvarčicu, uvijek sam razgledao većinu obilja koje se nudi. Uz tržnice Dolac, Trešnjevački plac, Jarun... to mi je bila hrana i za usta i za oči, i možda sam okružen tim divotama nadoknađivao neke davne oskudice iz djetinjstva. Osim toga, samo sam se u prodavaonicama Konzuma osjećao kao svoj na svome, kao Hrvat na hrvatskom, u Lidlu, Kauflandu, Intersparu... uvijek se osjećam pomalo strancem u stranom prostoru. U takvim smo prisnostima kao djeca, unosimo u njih svu svoju dušu. I onda, kao da mi je netko tu dušu rascijepio, poderao, iz mene izvadio i dijete u meni pretvorio u siroče – čuo sam da se Konzum u Stenjevcu zatvara, radit će samo do Nove godine. Sve Todorićeve priče i priče o njemu, o Anti Ramljaku koji je sjeo u njegov stolac i ima plaću tridesetak puta veću od radnica i radnika Konzuma, sve je to ništa prema mom gubitku.
Utorak 5. prosinca
Cenzura u listu ‘velikom borcu protiv cenzure’
Malo se tko toliko bori za ljudska prava, slobodu medija te protiv cenzure i drugih političkih nepodopština u sredstvima javnog informiranja kao novinari, kolumnisti i urednici Novog lista. I potpuno su jedinstveni, crveni monolit kao nekad u redakcijama u SSSR-u, Titovoj diktaturi ili u današnjoj Sjevernoj Koreji. Branko Mijić, Boris Pavelić, Ladislav Tomičić i mnogi drugi čine sastav iznimno rijedak i u nas i u svekolikom demokratskom svijetu – nekoliko desetaka što redakcijskih profesionalaca što vanjskih suradnika odreda su ultraljevičari. Ali eto dogodilo se te se među njih prije nešto manje od godine dana umiješao kolega Marin Miletić koji misli drukčije, i izdržao sve do nekidan, kad je prekinuo suradnju jer ga je uredništvo cenzuriralo, odbilo mu je objaviti kolumnu pod naslovom “General Praljak. Radije časna smrt nego besraman život”. Doista bi bila neprilična uz komentare u istom listu pod naslovom “Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj” i sličnima. Reklo bi se – cenzuriraju u listu u kojem pišu veliki protivnici cenzure! Ni govora! Jer Miletić po njihovom ne bi ni smio doći dotle da mu se tekst u tom listu cenzurira, ali lijevom monolitu se u njegovu slučaju omaknulo.
Srijeda 6. prosinca
Kako li je sad onima koji nisu željeli Hrvatsku...
Kad netko kaže da se u bivšoj državi bolje živjelo! Kako ne – vozili smo par-nepar, po kavu išli u Italiju, od Zagreba do Splita trebalo nam je desetak sati, za vic se išlo u zatvor, za teži “zločin” i u grob... Ovih je dana u sve hrvatske gradove i sela došlo došašće, advent je produhovio zemlju, mase građana i stranaca krenule su ususret Isusu, mjesec dana Hrvatska će živjeti u posebnom Božjem nadahnuću. Pokazuje se – vjera je život, a u javnosti toj vjeri u komunizmu nije bilo traga, komunisti su bili ubili Boga i izbrisali tisućgodišnju tradiciju po kojoj i jesmo to što jesmo. Koji put sam napisao kako žalim ljude koji žale za bivšom državom, kako su zapravo nesretni kad se ujutro bude te su cijeli dan, pogotovo u ovo vrijeme, okruženi vjerskom i nacionalnom Hrvatskom koju nisu željeli. Žalim njihovu djecu koja se Bogu i Božiću ne vesele kao druga djeca, žalim jugonevjernike što neće za blagdane kititi bor, darivati, uz poljupce čestitati, blagovati za svečanim blagdanskim stolom... nego će tugovati za državom u kojoj se “bolje živjelo”.
Četvrtak 7. prosinca
Kad paranoja i porezni obveznici kupuju...
Vijest kaže da Ministarstvo unutarnjih poslova kupuje dva blindirana mercedesa koje će porezni obveznici platiti 12 milijuna kuna, a u njima će se voziti “najzaštićeniji hrvatski dužnosnici, kao i strani VIP dužnosnici u službenom posjetu Hrvatskoj”. Potvrđuje li ta odluka pravilo da se političarima pojačava zaštita razmjerno njihovoj omraženosti u narodu? Ali od koga bi prijetila opasnost Plenkoviću i drugim dužnosnicima? Iskustva od 1990. do danas kažu – ni od koga. Hrvati su krotki, jobovski, kmetski, ropski podnose sve vlasti, pa i sadašnju. Zašto onda blindirani mercedesi?
Evo zašto. Stilom iz kojeg se to ne bi dalo naslutiti (uljuđenost, snošljivost, pomirljivost...), pa je utoliko licemjerniji, Plenković gradi kult ličnosti, nedodirljivosti, nepogrešivosti. Posljedica je – stanje je u zemlji sve gore, život je sve lošiji, ljudi sve siromašniji, iseljavanje nikad pogubnije, ali Plenković i ministri tako reći danomice se hvale uspjesima Vlade. A kad se obmanjuje, podsvjesno raste i paranoja. Pa onda paranoja i porezni obveznici kupuju blindirane mercedese. Ministar Božinović hoće time reći – premda nema za političare nikakve opasnosti, zamišljamo da bi je trebalo biti pa se štitimo od naših utvara. Kao što su utvare i uspjesi Vlade.
Petak 8. prosinca
Tko je osuđen za pokolje u Vijetnamu ili Iraku?
Nanose ti neopisivu bol i još bi ti zabranili jauknuti! Tako bi se mogla opisati reakcija predsjednika ICTY-ja Agiusa i glavnog tužitelja Brammertza na ogorčenje s kojim je u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH primljena presuda šestorki u Haagu. Osim što su izokrenuli uloge žrtava i agresora u ratovima devedesetih, bilo bi zanimljivo znati što bi odgovorili svojoj djeci, unucima, prijateljima, svijetu kad bi ih pitali kako to da su osudii nevine Hrvate kraj tolikih zločina koje su napravile njihove zemlje ili glavni sponzori i osnivači suda? Tko je osuđen zbog smrti stotina tisuća civila u Iraku poslije nelegalne i nelegitimne američko-britanske okupacije te zemlje? Tko je osuđen za pokolje u Vijetnamu i u drugim azijskim i afričkim zemljama? Za ratne zločine na Falklandima koje je istraživao i opisao nobelovac Marquez? Za tolike ratove koje su izazvali? Veliki i moćni ne odgovaraju, oni su krvoloci, oni ubijaju, a za zločine osuđuju koga hoće, uglavnom nemoćne zemlje i ljude kako bi isprali svoju neisperivu savjest.
kada bi hrvatski gradjani po irskoj,njemackoj itd radili kao hrvatske vlade ,nigdje posla dobili nebi.