Elita, kao skupina ljudi relativno povezanih političkim i društvenim stavovima, koja utječe na mišljenje većine, sama po sebi ne bi trebala prizivati toliko negativnosti. Cijela liberalna demokracija temelji se na premisi da manja skupina političara, koje bira narod, može donositi odluke na dobrobit većih skupina ljudi. Naravno, taj sistem funkcionira na principu povjerenja kojeg jednoj stranci ili političaru dajemo. Posljednji, ali i nadolazeći izbori u svijetu dokaz su krize povjerenja koja vodi u ekstreme.
Populizam se i stvara u otporu prema elitama koje su za njih korumpirane i pokvarene. S druge strane narod je, a kakav bi bio - dobroćudan i pošten, spreman na promjene kroz smjenu elita. Samo da ne dođu još gore, koje bi se regrutirale iz tog kruga dobroćudnih i poštenih.
David Goodhart, osnivač magazina Prospect, u svom često citiranom eseju elitu dijeli na one kojima je svugdje dobro Anywheres i na one brojnije koji se dobro osjećaju na svome Somewheres, manje otvorenim promjenama. Ovi potonji prihvaćaju osnovne demokratske tekovine i ključne slobode, ali žele biti i tradicionalni te pate od neutemeljene nostalgije za gubitkom nacionalnog identiteta. Oni i ne moraju biti populisti, ali će iskoristi populizam i pravo protiv elita da bi ostali elite i dalje, u nekoj novoj postizbornoj društvenoj konstelaciji. U toj smjeni, nerijetko talog društva postaje elita, oligarhija drugorazrednih i samoprozvanih stručnjaka nastalih ne temeljem kulture već profita i u cjelini društvenog osiromašenja.
Propitivanje vodećih političara, ali i znanstvenika i kulturnjaka radi utvrđivanja realnih razloga za povjerenje koje im dajemo samo po sebi je nužno, međutim danas to postaje alat za napad i propagiranje vlastitih ideja. Često etičke vrijednosti tih koji izazivaju vlast ne daju temelja za njihovu snažnu moralizatorsku retoriku. Nepovjerenje je dovelo do cinizma u društvu kojeg su iskoristili populisti producirajući narative koji umjesto konstruktivnih mjera kakofonijom uvreda i podjela na nas i njih dobivaju svoju sljedbu. Bez argumenata, iz ladica se izvlače stare ideologije upakirane za novo vrijeme, dokazujući ponovno da je ideologija samo namjerno izbjegavanje sagledavanja cjeline života.
Kod nas, kao i drugdje, problem nisu stranke i pokreti koje nakratko uzlete hvatajući momentum nekog problema u društvu za kojeg predlažu navodno rješenje. U nedostatku programa, njihovi performansi uglavnom ostaju baš to, performansi. Problem je što širenjem poruka kroz rastuće digitalne platforme mreža takvih usko (ne)specijaliziranih pokreta uzima maha i okupira sve više medijskog i društvenog prostora oduzimajući kredibilitet svim onima koji pokušavaju društvo holistički gledati. Svima koji bez dernjave i ekscesa žele postići ekonomski, politički, društveni i svaki ostali napredak, s jasnim specijalizacijama i dugoročnim programima. To je elita kojoj trebamo težiti i u koju možemo vjerovati.
