Proračunsko je stanje bolje od svakog očekivanja pa se ponovno razmišlja o poreznom rasterećenju, već drugome u ovome mandatu Vlade. To je svakako pozitivan pomak u odnosu na prošlost, jer se gospodarski rast i povoljni proračunski trendovi koriste za smanjenje porezne presije, a ne snažno povećanje javnih rashoda.
Trenutno se najviše spominje mogućnost smanjenja PDV-a. Na prvu, to se čini kao razumljiv potez, s obzirom na to da se radi o poreznom obliku koji, relativno gledano, najviše zahvaća građane s manjim prihodima, što u kombinaciji s jednom od najviših stopa PDV-a u EU i stupnjem gospodarskog razvoja kakav je u Hrvatskoj, ovaj porez čini poprilično nepravednim. Međutim, PDV s makroekonomskog stanovišta ima značajne prednosti kao porez koji zahvaća potrošnju, odnosno djeluje prvenstveno na potražnju.
U slučaju male otvorene ekonomije poput Hrvatske, često je najmanje štetno porezima destimulirati potrošnju te je potrebno izbjeći povratak na model rasta koji se temelji na domaćoj potrošnji. Spusti li se stopa PDV-a, radit će se o značajnom gubitku za državni proračun, a ne može se ni sa sigurnošću očekivati da će doći do smanjenja cijena kojemu se nadaju građani, a makroekonomski rezultati bili bi više nego upitni. Dakle, PDV vjerojatno nije najbolji izbor kada je porezno rasterećenje u pitanju, već je poželjnije djelovati po pitanju poreza čije bi snižavanje izravno doprinijelo konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. U tom pogledu, ne treba odbaciti i smanjivanje poreza na dohodak po treći put u posljednjih nekoliko godina.
Opterećenje rada u Hrvatskoj porezima i doprinosima je izrazito visoko te je nužno nastaviti njegovo smanjivanje. U slučaju kada se još uvijek ne nazire mirovinska ili zdravstvena reforma koja bi omogućivala smanjivanje doprinosa kroz smanjenje troška tih sustava ili druge modalitete financiranja, u smanjenju troška rada preostaje tek djelovati po pitanju poreza na dohodak. Prvenstveno bi se trebalo razmotriti daljnje smanjivanje relativno visoke najviše stope poreza na dohodak od 36% koja ponajviše zahvaća mlade i visoko obrazovane zaposlenike.
Međutim, problem sa smanjivanjem porez na dohodak je to što se radi o značajnom izvoru financiranja općina, gradova i županija te se ne može unedogled smanjivati, bez da se nađe alternativni izvor financiranja navedenih jedinica. Drugim riječima, smanjivanje poreza na dohodak bi vjerojatno sa sobom vuklo teže izvedive reforme u načinu financiranju nižih jedinica vlasti. Možda i praktičnije rješenje bilo bi daljnje smanjivanje poreza na dobit.
Čak i najrazvijenije zemlje svijeta, poput SAD-a i Ujedinjenoga Kraljevstva značajno snižavaju stope poreza na dobit, shvaćajući njihovu važnost za vlastitu konkurentnost i privlačnost za investitore. Dakle, u slučaju daljnjeg poreznog rasterećenja najpoželjnije po gospodarski rast bilo bi nastaviti u duhu posljednje porezne reforme ministra Marića koja je naširoko prepoznata kao uspješna te nastaviti smanjivati stope poreza na dobit i dohodak.
Povecat neoporezivi dio place i minimalac, smanjit davanja za mirovinsko i zdravstveno. Lakse rec nego ucinit, ali treba ljudima nekako povecat place. Nazalost kod nas vlada kultura neplacanja i potplacivanja radnika. Skoro pa je i sramota reci kad imas dobruu placu, jer nekako kod nas kao da je sramota imat novaca jer se to uglavnom veze uz sve negativno. Debilizam. Drzava mora stimulirat povecanje placa. Smisao ekonomoije je da se pare vrte a ne drze u carapi.