Visoki prekršajni sud donio je odluku prema kojoj poklič “Za dom spremni” na početku pjesme “Bojna Čavoglave” Marka Perkovića Thompsona nije prekršaj protiv javnog reda i mira. Od devetnaest prisutnih sudaca, čak četrnaest ih je glasalo za stav da je taj poklič u Thompsonovoj pjesmi dopušten.
Svojedobno sam napisao i u prvoj knjizi kolumni “Rodoljubna zanovijetanja” objavio kako je u pjesmi “Evo zore, evo dana” od ustaštva “ostao samo ustaški izvor, te se ona prometnula u ratničku pjesmu i neovisno o tome izvoru, od kojeg je ostao samo duh hrabrosti”. A taj “sve marginalniji ratnički folklor” mogao bi “blijediti kao što blijedi sve što nanese trenutak, a vijek mu ne produže prilike”. Slično je i s pokličem “Za dom spremni” u “Bojni Čavoglave” koji je nastao u ratnom vremenu te se u svakom novom izvođenju te lijepe pjesme u duhu toga vremena i zadržava. I zato, a i zbog činjenice da su ga upotrebljavali i oni ustaški vojnici koji za zločine ustaškog vodstva nisu ni znali niti su u njima sudjelovali, ZDS u toj estradnoj inačici nije ni zločinački niti poziva na zločin. Moglo bi se reći da je samo poklič i ništa više, te da je zbog stanja u današnjoj hrvatskoj državi apsurdan kao što bi bio apsurdan i poklič “Ustani bane, Hrvatska te zove!”.
Izvan konteksta u kojem ga je - kao i HOS-ovci – u nastanku pjesme upotrijebio i poslije upotrebljava, ZDS je besmislen, ali može biti i “prekršaj protiv javnog reda i mira” jer može značiti veličanje zločina Ante Pavelića i ustaške vrhuške. Ali tada on izlazi uglavnom iz pijanih usta, a nije nemoguće da bi se oni koji ga uzvikuju uneredili u gaće od straha kad bi ih zadesila situacija u kojoj je potrebna hrabrost koju taj poklič podrazumijeva. Cijeli zreli život protekao mi je u vremenima i s društvima u kojima se znao čuti pozdrav “Za dom spremni” uglavnom iz takvih usta, a poslije smo kadšto doznavali da neka od tih usta nisu mirisala samo na alkohol nego i smrdjela na udbaštvo. Dobra je ilustracija za to činjenica da je na jednom koncertu na Jelačićevu trgu u Zagrebu među sto tisuća posjetitelja bio samo jedan s ustaškim znakovljem, policija ga je privela, ali nikad nije otkrila tko je. Koliko znam, Thompson je “za dom spreman” samo u jednoj pjesmi, a najljepše su mu one u kojima nema nikakvih ni ratničkih ni političkih primjesa, kao što je “Zaustavi se, vjetre” koja je proglašena najljepšim hrvatskim evergreenom. Prema tome, motivi s kojim ga ljudi, i oni s “genima kamenim” i oni s ravnice slušaju i kupuju njegove pjesme čisti je užitak u glazbi. A da je riječ o autonomnom području glazbe pokazuje i presuda Visokog prekršajnog suda koja je jedno autorsko djelo izuzela iz asocijacija ili glumljenih asocijacija na zločine kakve kod nekih prate ZDS s početka “Bojne Čavoglave”.
Doduše, nije svako zlo za zlo, pa su optužbe protiv Thompsona i zabrane njegovih koncerata povećale njegovu popularnost. No još uvijek na hrvatskim televizijama i općenito u medijima taj sjajni glazbenik nema zasluženog prostora, po mom mišljenju, uglavnom zbog kukavstva urednika koji se ponašaju tako kao da ih i danas prate osuđujuće i prijeteće oči i uši Udbe.
Jednom je pjevač Urban, koji sigurno ne dijeli Thompsonova politička uvjerenja, na pitanje o njegovu koncertu u Koprivnici i istodobnom Thompsonovu nastupu u Koprivničkim bregima, odgovorio: “Sasvim sam siguran da je Thompson imao tisuće ljudi na svojem koncertu, možda i tih sedam i pol tisuća koliko neki tvrde. To nam pokazuje da ovaj čas on ima status neuhvatljiv za većinu nas, da ono što mi možda možemo napraviti u velikom gradu, on može napraviti bilo gdje. Budimo realni, u Bregima Thompson napravi koncert, nebitno s koliko, pet, šest ili više tisuća ljudi, ali istina je da je on privukao veći broj ljudi nego što mi privučemo u glavnom gradu Hrvatske.
Ima još jedna stvar, svi ti ljudi platili su ulaznice, a mi smo na Trgu svirali bez naplate”. Ništa tako uvjerljivo i slikovito kao ove Urbanove riječi i pošteno priznanje ne govori o Thompsonovom vodećem mjestu u hrvatskoj zabavnoj glazbi, on je ujedinio duh starine s duhom modernosti, a pjesma “Bojna Čavoglave” tek jedna u obilju koje uvijek iznova razgaljuje dušu za lijepu glazbu spremnu.•
Za lijepu glazbu da, za Tonsona nikako. Torevanje, njakanje i kreveljenje nije glazba. Skripa starih vrata i taljiga je za njega nedostižna kategorija.