Godine 1857. afroamerički rob Dred Scott pokušao je na sudu izboriti slobodu. Nije uspio. Vrhovni sud odlučio je da crnci u pravnom smislu nisu ljudi nego roba i privatno vlasništvo te stoga ne mogu tužiti pred federalnim sudovima, dok je odluka Kongresa o zabrani ropstva u dijelovima SAD-a proglašena protuustavnom.
Sličnu sudbinu 2018. dijele nerođena djeca. U pravnom smislu nerođeno dijete nije čovjek jer mu se od začeća ne priznaju temeljna ljudska prava, već je vlasništvo žene koja, kao nekad robovlasnik sa svojim crncima, ima diskrecijsko pravo s njime činiti što ju volja. Do trenutka kad to dijete misteriozno, preko noći, od nečovjeka postane čovjek pa pobačaj prestane biti zakonski dozvoljena opcija. A taj prijelomni trenutak, tvrde ljevičari i feministkinje, određuje znanost. Svemoguća znanost koju se danas u sve miješa najbolje zna u kojem razvojnom trenutku “nakupine stanica” postaju ljudi. Na temelju te “znanstvene spoznaje” – a ni slučajno politike ili ideologije – određen je rok za dozvoljeni prekid trudnoće. U Hrvatskoj i Portugalu taj je rok 10. tjedan, u Mađarskoj i Francuskoj 12., u Španjolskoj 14., u Švedskoj 18., a u Nizozemskoj i UK-u 24. Čini se da se homo sapiens razvija drukčijom brzinom u različitim dijelovima Europe pa plod negdje ranije postaje čovjekom, a negdje kasnije.
Zapanjujuće je da taj fenomen slijedi administrativne linije. Odete li iz Osijeka u šoping u Mađarsku ili iz Istre skoknete do Italije, čim prijeđete granicu naći ćete se okruženi ljudima koji su se razvijali sporije od vas. Budući da ljevica diskvalificira znanstvenike koji tvrde da ljudski život svugdje počinje u istom trenutku – začećem, od ljevičarske pseudoznanosti očekuje se objašnjenje ovog fenomena. Ako se pak ne pozovu na znanost, zagovornici pobačaja rado će se sindikalnom retorikom pozvati na “stečena prava” u koja se ne smije dirati. Valja podsjetiti da su i američki robovlasnici imali “stečena prava” koja su ukinuta 13. amandmanom. Njihove su slobode ograničene kako bi i crnci bili slobodni ljudi jednaki pred zakonom. Nije tajna da apsolutna sloboda ne postoji. I najslobodniji čovjek u uređenom demokratskom društvu slobodan je taman toliko da njegova sloboda ne ugrožava slobodu drugih ljudi. Žene moraju biti slobodne birati kad će i s kim stupiti u spolni odnos te hoće li se i kako zaštititi.
Odluke o vlastitom tijelu žena doista treba biti u mogućnosti donijeti sama. Ali kad te odluke uključuju tijelo i život nerođenog djeteta, jedinstvenog čovjeka, ženina je sloboda automatski ograničena slobodom tog drugog ljudskog bića. I najtvrdoglaviji zagovornici “prava na pobačaj” moraju priznati da nasilna smrt pobačajem nikako nije u djetetovu najboljem interesu. Oko zakonskog rješenja teško može biti konsenzusa, no navodno se svi dijelovi političkog spektra slažu da pobačaj nije poželjan i da ga treba izbjegavati. Svi žele što manje pobačaja. Ako je tomu doista tako, postavlja se pitanje zašto ljevičarski aktivisti i političari žele zaustaviti Hod za život. Iako oni na pobačaj gledaju iz ženine perspektive, dok se zagovornici života stavljaju u poziciju djeteta, osvješćivanje javnosti o štetnosti pobačaja – kako za ženu, tako i za dijete – apsolutno je poželjno u ostvarivanju zajedničkog cilja. S druge strane, fetišizacija “stečenih prava” i relativizacija ljudskog života ni na koji način ne doprinose tom cilju. Ljevičari koji se toliko diče humanošću ustrajno dehumaniziraju ljudski plod jer se njegova ljudskost ne uklapa u njihovu politiku. Zato tek trebaju dokazati da su doista za izbor, a ne protiv života.
Tijekom raznih perioda ljudske povijesti, interes jačeg bio je važniji od života slabijeg te su egzekucije nevinih ljudi bile institucionalizirane i prihvaćene od mnogih, jedanko kao što su danas institucionalizirane i prihvaćene egzekucije nerođenih ljudi. Takve negacije prava na život uvijek su bile upakirane u izlike svih vrsta i oblika kako bi se umirila savjest egzekutora i opravdali njegovi interesi. Kako su se ljudska društva razvijala i postajala civiliziranija, shvatila su da interes jačeg ne može biti važniji od života slabijeg. Tako je nastao civilizacijski standard osobne odgovornosti, po kojem je pojedinac odgovoran za posljedice svojeg ponašanja, i standard zaštite života, po kojem država mora štititi ljudski život od nasilne agresije drugih, neovisno o tome pripada li taj život društveno, materijalno ili fizički slabijem ili jačem čovjeku. U kontekstu pobačaja, oni koji su odgovorni snositi posljedice svojeg seksualnog ponašanja - tj. dovesti začeti ljudski život do punoljetnosti, žele izbjeći stvorenu odgovornost tako da taj život jednostavno - prekinu. Branitelji pobačaja u suštini žele institucionalizirati taj bijeg od stvorene odgovornosti i to na način da država omogući fizički jačima da oduzmu život fizički slabijem, pošto je taj život subjekt iz kojeg odgovornost izvire. To je više nego očita negacija gore navedenih civilizacijskih standarda i povratak u mračna vremena kad je interes jačeg vrijedio više od života slabijeg.