Nakon trinaest godina suđenja hrvatska je šestorka iz BiH pravomoćno osuđena, a general Praljak obilježio je finale ove predstave oduzimanjem vlastitog života u haškoj sudnici. Od tog trenutka nadmeni „legalisti“ s ljevice svaki spomen doprinosa ovih šestero ljudi, Herceg-Bosne i HVO-a pobjedi u ratu i opstanku Hrvata u BiH tretiraju kao „opravdavanje ratnih zločina“. Pokojni Praljak i ostali za njih su jednodimenzionalni likovi – osuđeni zločinci.
Isti fanatični formalizam ne primjenjuju i u slučaju Josipa Broza Tita, osuđenoga za terorizam u „Bombaškom procesu“ 1928. Presuda kraljevskog suda istu tu skupinu ljudi nije spriječila u borbi za to da jedan od najljepših trgova u hrvatskoj metropoli zadrži ime osuđenog terorista kojem je to, usput budi rečeno, u životu bio jedan od manjih krimena. Za ostale, nažalost, nikad nije odgovarao jer nije doživio demokratske promjene.
Svi oni koji tvrde da je proces protiv Tita bio politički motiviran – što nije u potpunosti neutemeljena tvrdnja – moraju, žele li da im ona bude uvažena u političkoj raspravi, i drugoj strani priznati pravo kritiziranja sudova i osporavanja presuda. Ako je Tito bio žrtva političkog procesa, tko može s apsolutnom sigurnošću tvrditi da to nije i Praljak? Pogotovo s obzirom na to da sud u Haagu nije sudio samo za kaznenu, već i za političku odgovornost.
No ljevica drugima nikad ne priznaje prava koja sama želi uživati i zato smo od trenutka izricanja presude šestorci svjedoci brutalnog napada na slobodu govora na internetu. Organizirane čete profesionalnih pravednika i suočavatelja s prošlošću danima već masovno prijavljuju Facebook objave portala i pojedinaca koji su izrazili sućut generalovoj obitelji ili se pozitivno osvrnuli na njegovu ulogu u ratu.
Odgovor nije trebalo dugo čekati i tako se učas rasplamsao pravi virtualni građanski rat u društvu punom očajnika koji nekako moraju kanalizirati nakupljenu negativnu energiju. U toj bolesnoj atmosferi linča mnoga su pametna i konstruktivna pitanja nažalost ostala neodgovorena.
Jedno od njih je i kako je moguće da hrvatsko društvo danas pokazuje manju spremnost na kritiku politike prema BiH i empatiju prema bošnjačkim žrtvama nego te davne 1993.
Ljevica će reći da je tomu tako zbog intenzivne dvadesetgodišnje državne propagande pod patronatom HDZ-a, ali istina je ipak ponešto drukčija. Danas je manje-više svima jasno da BiH kao država ne funkcionira i da guranje utopijskih političkih modela samo pogoršava problem. Herceg-Bosne odavno nema, a političke trzavice između Bošnjaka i Hrvata s godinama su se samo intenzivirale. Da im je Herceg-Bosna bila uzrok, u ovih bi dvadeset godina već bile nestale.
Drugi je razlog to što selektivna haška pravda, koja je onima koje je prepoznala kao krivce odrezala drakonske kazne za zločine nad Bošnjacima, nije bila jednako revna u osudi zločina nad Hrvatima. Svakome su njegove žrtve najvažnije, ali kad svaka žrtva u očima suda ne vrijedi jednako, taj se jaz u narodu samo povećava i pojačava osjećaj nepravde.
I to je najveći krimen Haškog suda. Njegova misija nikad nije bila utvrđivanje istine i zadovoljavanje pravde, nego stvaranje nove političke arhitekture na razvalinama bivše Jugoslavije. Zato su beogradski arhitekti rata mahom ostali pošteđeni, zato se manipuliralo optužnicama, zato se sudskim procesima ucjenjivalo vlade suverenih država i zato će se presudu šestorci koristiti za pacificiranje Hrvata u ključnom procesu izborne reforme u BiH.
Žrtve su ICTY-ju nažalost uvijek bile iza politike. Ako su domaćim NGO-ovskim odredima za suočavanje s prošlošću one doista na prvome mjestu, onda se umjesto indolentnog pokušaja cenzure Praljkovih poklonika trebaju fokusirati na smanjenje njihove frustracije i boli traženjem pravde za pobijene i protjerane Hrvate.
Kada su Hrvati koje je vodio ban Jelačić spasili Beč i monarhiju pred naletom mađarske revolucije, u nadi da će pobjedom nad Mađarima izboriti bolji položaj za Hrvatsku, za nagradu su dobili još gori Bachov apsolutizam. Kad su Hrvati, prvo referendumom za a poslije i oružjem spasili BiH, za nagradu je došlo političko sudište u Haagu. Da je Tuđman ostao na životu, do ovoga nikada ne bi došlo.