I ako se novoizabrani američki predsjednik Joseph Biden još nije uselio u Bijelu kuću, posljedice njegove pobjede i najave promjene američke vanjske politike na Balkanu već izazivaju nervozu i potrese u regiji. Za razliku od Trumpove administracije, koja je zanimanje za Balkan pokazala tek na kraju mandata, i to isključivo zbog Trumpovih predizbornih motiva, Bidenova administracija najavljuje najprije obnovu transatlantskih odnosa s Europom, a onda i snažniji zajednički nastup na Balkanu kako bi se ubrzali euroatlantski integracijski procesi, a time i ograničio utjecaj trećih zemalja, ponajprije Rusije, Kine i Turske, koje su u proteklom razdoblju najviše iskoristile američko povlačenje s ovih prostora i neuvjerljivost i nesposobnost europske politike da osigura europsku perspektivu zapadnom Balkanu.
Drugim riječima, nakon višegodišnjeg zanemarivanja, Amerikanci sada najavljuju sustavnije bavljenje ovim prostorom. Pritom valja uočiti važnu činjenicu da se s Bidenom, sudeći po prvim imenovanjima, u američku diplomaciju vraćaju iskusni kadrovi koji, kao uostalom i sam Biden, odlično poznaju prilike i odnose na Balkanu. Neki od njih, kao i Biden, neposredno su sudjelovali u okončanju krvoprolića na Balkanu sredinom devedesetih prošloga stoljeća, za vrijeme Clintonove administracije. Biden odlično poznaje Balkan, za razliku od Trumpa, u čijem je mandatu došlo do nevjerojatnog kadrovskog osipanja u State Departmentu, što se onda negativno odrazilo i na kvalitetu vanjskopolitičkih odluka.
Trump je sporazumom što ga je uoči američkih izbora potpisao sa Srbijom i Kosovom, za koji je tvrdio da je okončao višestoljetno ubijanje Srba i Albanaca, rješavao svoje bliskoistočne prioritete, dok se s Bidenovom balkanskom politikom, ako je vjerovati Bidenovim predizbornim najavama i nedavnim izlaganjima na saslušanju pred kongresnim Odborom za vanjsku politiku o zapadnom Balkanu, obnavlja američki interes za tu regiju. Kao što se i očekivalo, najavljuje se da će se nova američka politika zauzimati za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, jačanje središnje vlasti i institucija države BiH, kao i jačanje građanske opcije, što onda podrazumijeva i ograničavanje ovlasti entiteta, iako još nije posve jasno koliko je daleko Washington spreman ići u provedbi tih najava, s obzirom na to da takav plan nužno podrazumijeva i preinake Daytonskog sporazuma, za što je pak potrebna suglasnost triju naroda i dvaju entiteta BiH.
U Washingtonu smatraju da je “etnička demokracija” iscrpila svoje mogućnosti pretvorivši BiH u disfunkcionalnu državu, zbog čega treba ograničiti i onemogućiti secesionizam, pri čemu se u prvom redu misli na secesionizam Milorada Dodika. Sve to nije iznenađenje. Biden jako dobro zna koliko su američke administracije protekla dva i pol desetljeća uložile u BiH da bi sada dopustile urušavanje jedinstva i integriteta te zemlje. On se devedesetih zauzimao za bombardiranje Srbije i bio je jedan od najžešćih kritičara režima Slobodana Miloševića, stajući u ratu u BiH na stranu Bošnjaka, zbog čega su Bošnjaci uoči američkih izbora otvoreno navijali za Bidenovu pobjedu, a Srbi su, s druge strane, otvoreno podržavali Trumpa. Sve to ukazuje na činjenicu da se BiH i cijeli Balkan nalaze pred novim velikim izazovima i promjenama, ali i na to da bi se, u skladu s time, i hrvatska politika trebala prilagoditi tim promjenama.
Međutim, hrvatska politika prema BiH, sudeći prema posljednjim izjavama hrvatskih čelnika, zasad ostaje čvrsto ukopana u svojim rovovima, bez najave bilo kakvih promjena. Zapravo, hrvatska politika prema BiH već dulje vrijeme svodi se isključivo na pitanje političke zastupljenosti i izmjene izbornog zakona, dok su sva ostala pitanja kompleksnih odnosa Hrvatske i BiH, koja je za Hrvatsku najvažnija susjedna zemlja, gurnuta na marginu. Pritom valja uočiti zabrinjavajući vanjskopolitički autizam: iako takva politika već godinama ne daje rezultate, jer hrvatska strana za svoju interpretaciju “ključnog problema” u BiH nije uspjela osigurati potporu Europske unije, a ni SAD-a, hrvatska diplomacija i dalje tvrdoglavo inzistira na identičnoj politici, iako je jasno da bez korekcija ta politika neće donijeti drukčiji rezultat.
Na ovotjednoj zagrebačkoj konferenciji u povodu 25. obljetnice Daytona visoki europski predstavnik za vanjsku politiku Josep Borrell istaknuo je da u BiH valja odbaciti uskogrudne nacionalne interese osudivši one koji etničku ili vjersku pripadnost koriste za podjelu umjesto za suradnju, što se podudara s američkim najavama i što je u očitoj koliziji s hrvatskim pristupom, unatoč uvjeravanjima premijera Andreja Plenkovića da inzistiranje na konstitutivnosti naroda u BiH “nije nazadnjački nacionalizam, nego čvrsti konstitucionalizam”. Plenković u to očito nije uspio uvjeriti svoje europske i američke sugovornike i partnere, što ne znači da je pitanje na kojem inzistira nevažno, ali je možda pogrešno artikulirano. Oko tog problema, kako čujemo, premijer Plenković i predsjednik Milanović, potpuno su suglasni.
Lijepo je vidjeti da se Plenković i Milanović barem u jednome slažu, jer to već na prvi pogled jača poziciju Hrvatske u ovom slučaju, ali to neće baš nimalo povećati izglede za uspjeh hrvatskih nastojanja, niti će dovesti do promjena u BiH koje zaziva Zagreb, koji po tom pitanju nastupa kao produžena ruka HDZ-a BiH, iako se obično misli da je obratno. Naime, čini se da svojom politikom približavanja i partnerstva s Dodikom, ali i Aleksandrom Vučićem i ruskom politikom, šef HDZ-a BiH Dragan Čović diktira tempo Plenkoviću, premda je šef HDZ-a i hrvatski premijer vjerojatno odobrio takvu politiku, kojoj se, sudeći po pozivu Dodiku u Zagreb, ne protivi ni predsjednik države.
Iako je Plenković nedavno, kada je na razgovor u Zagreb “priveo” Čovića i Bakira Izetbegovića, pokušao Čovića uvjeriti da mora biti spreman na kompromis i dogovor s Bošnjacima u okviru Federacije BiH, jer savez i partnerstvo Hrvata i Bošnjaka nema alternativu, Čović, čini se, rješenje i dalje vidi u dogovoru s Dodikom, a ne Izetbegovićem, iako su izgledi da će Europa i SAD odjednom pokazati razumijevanje za Čovićevo partnerstvo s Dodikom i ideju “trećeg entiteta” praktično nikakvi. Hrvatska politika zabijanja glave u pijesak može trajati još određeno vrijeme, ali Plenković je pragmatičan političar i malo je vjerojatno da će na kraju dopustiti da hrvatska politika u ovom slučaju bude u tolikoj koliziji s politikama SAD-a i Europe, pogotovo budu li njihove politike usklađene.
Što piše ovaj " vragolasti Denis " kakav pragmatizam prema Bošnjacima !? O tom pragmatizmu je sve rečeno prije neki dan dolaskom Lavrova u RH. Ili potpuna konstitutivnost Hrvata u BiH ili nikako drugačije. Previše je hrvatske krvi u BiH proliveno da bi nas Bošnjaci sveli na manjinu !