171 18°C
  • Avatar abakus
    abakus:

    Nije problem u ovom popisu lektire samo taj što je maknut Marulić, što nema djela svjetske književnosti kao što je Don Quijote, već i u tome što se na taj popis uvode knjige koje se mogu svrstati u čistu pornografiju ... prikaži još! i čija je namjera izopačivanje djece. Tj, imamo na djelu Jovanovićev program spolnog (ne)odgoja kroz lektiru. Koristim priliku da postavim jedno pitanje: Zoran Ferić je osoba koja piše najtvrđu pornografiju. Kako taj čovjek može predavati djeci u školi, i to ni manje ni više nego nastavu hrvatskog jezika, koja je najpogodniji predmet za ideološku indoktrinaciju djece i nametanje im svih ružnih liberalno-pornografskih stavova nastavnika koji im predaje? Čovjek koji piše pornografiju nema što tražiti u školi na nastavi hrvatskog jezika. --- No nije problem ovog kurikula samo lektira: Činjenica je da se njime praktički ukida nastava gramatike hrvatskog jezika, što je nezamislivo i u jednoj normalnoj državi. Nastava gramatike trebala bi se, naprotiv, značajno povećati u odnosu na nastavu lektire, pogotovo u osnovnoj školi u kojoj bi trebala činiti većinu nastave hrvatskog jezika, tako da djeca ne izlaze iz OŠ nepismena. Tek u srednjoj bi trebalo povećati udio lektire u nastavi, i to biranim djelima koja spadaju u kanon obrazovanja i odgoja mladog čovjeka - a u što sigurno ne spadaju Tomić, Ferić i slični. Ako je smisao cijele ove priče puko podizanje broja ljudi koji čitaju (jer se stalno govori o tome da se kod nas malo čita), onda je to besmisleno: Ne može kvanititeta čitanja smeća biti pokazatelj uspješnosti obrazovnog sustava.

  • Interstellar:

    Teško je smireno prokomentirati članak, tj. intervju, u kojem netko izgovori toliko besmislica, kao Velimir Visković. Što je i od Viskovića – previše je! Pokušat ću redom. On kaže sljedeće: „Uvrštenje u lektiru priznanje je da ste postali dio književnog ... prikaži još! kanona, osobito je važno za živog pisca.“ Da bi malo kasnije konstatirao i kako je Ivan (Dživo) Bunić Vučić (umro 1658.!) tek u posljednjih tridesetak godina prepoznat kao dio hrvatskog književnog kanona (što je potpuno točno). Budući da je Ivan (Dživo) Bunić Vučić umro 1658. godine, znači da je od njegove smrti prošlo 358 godina, a od prepoznavanja vrijednosti njegova opusa i uvrštenja u kanon – otprilike 328 godina (oduzmemo li tih tridesetak godina koliko su se barokist Pavao Pavličić i pok. Zoran Kravar ustrajno bavili proučavanjem Bunića i svoje spoznaje usrdno prenosili na svoje studente). Dakle, živući (tj. Ferić & Co.) toliko su očito neprijeporne književne vrijednosti, da nije bilo potreban niti minimalni vremenski odmak da se potvrde kao – kanon, ni više ni manje. Svatko tko se imalo ozbiljnije bavio književnošću, a usto pratio i recentnu, živu hrvatsku književnost, zna kako je Ferić dospio u „kanon“. Ferić&Co. stekli su reputaciju neprijepornih književnih vrijednosti, o kojima se ne smije kritički i argumentirano ni pokušati raspravljati, u drugoj polovici 1990.-tih godina, kad je cijeli FAK poput histrionske kazališne družine hodio po Hrvatskoj i promovirao sam sebe. Terorizirali su kulturnu javnost, ne računajuću tu „nove barbare“ koji su svesrdno prihvatili njihov svjetonazorski (ali nerijetko i književno-estetski) nihilizam. Jer na to se zapravo sve svodilo: nastupali su kao kolektiv, „momčad“, ujedinjeni oko ideoloških polazišta (koja su rezultirala i književnom hiperprodukcijom velike količine književnih uradaka minorne književne vrijednosti), i karnevalskim nastupom. Ferić se pritom postavio u prvi plan kao „književna vedeta“. A sve se to događalo uz nemalu pripomoć Velimira Viskovića. Književna scena u Hrvatskoj, kao i sve pore života, premrežena je „prijateljsko-rodbinskim“ vezama („ja tebi, ti meni“). Tako su i Viskoviću, kao dežurnom kritičaru, bili potrebni novi mladi pisci prema njegovu ukusu, kojima će on pripomoći u afirmaciji, ali koji će se istodobno njemu odužiti hvalospjevima uzdižući ga u „zvjezdano nebo“ hrvatske književne kritike. Istodobno, Visković je pogazio svakog mlađeg hrvatskog pisca koji je imao i veći dar, a i bolja djela, nego FAK-ovci, ali se nije uklapao u njegovu uskogrudnu svjetonazorsku i književno-kritičku ladičicu. I sad bi ti njegovi puleni trebali ostati trajno ustoličeni kao – hrvatski književni kanon. (Dodajte da živući pisac ima i tzv. „pravo javne posudbe“, tj. za svaku posudbu u knjižnici ima pravo na odgovarajuću novčanu naknadu. Dakle, naši živući „kanonski“ pisci profitiraju i financijski.) „Svakome upućenijem nedostaje i „Don Quijote“, ali kako svladati taj golemi roman u mladosti?“, kaže on. Osobno sam „Don Quijota“ pročitala s dvanaest godina, nadušak. Na moju sreću, stajao je na jednoj od nižih polica naše kućne knjižnice. Dohvatila sam ga iz djetinjaste znatiželje, a kad sam ga počela čitati (cjelovito!), nisam se mogla zaustaviti. Teško da je ikada napisan zanimljiviji, napetiji , kompleksniji i duhovitiji roman, a da ga se usto može čitati i kao „serijal“ povezanih priča (vidjeti što o Cervantesovu „Don Quijoteu“ piše Krešimir Nemec). „Don Quijote“ jedan je od temelja europske kulture, i ove živuće, ne samo "muzejske". Mi bismo bili dio EU, a ne bismo poučavali djecu europskim kulturnim vrijednostima! Kaže još Visković o „starim piscima hrvatskim“: „Tu vrstu literature ljudi s petnaest-šesnaest godina doživljavaju kao muzejski eksponat.“ Pa što ne valja s muzejskim eksponatom???!!! Muzejski eksponat je tu gdje je zato jer je iznimno vrijedan i jer ga kao takvog trebamo poštivati i razumjeti njegov smisao. Književna baština je, kao duhovna i nematerijalna kulturna baština, u odnosu na „muzejske predmete“, kao pokretnu i „materijalnu“ kulturnu baštinu jednakovrijedan temelj, koje bi svako dijete trebalo što ranije upoznati i uspostaviti s tom baštinom bliski odnos. (Povijest je zaista učiteljica, života, a osobito kulturna povijest, u što pripada i književna povijest.) Predrasuda je da je „muzejski eksponat“ nešto mrtvo, pa tome i nevrijedno zanimanja mladih ljudi. Možda da V. Visković ode u neki od naših muzeja, pa pogleda što rade naši marljivi i stručni kustosi, i koliko se trude da svoje „muzejske eksponate“ poprate i odgovarajućom „pričom“, i također, koliko se oni koji se brinu o hrvatskoj književnoj (i knjižnoj) baštini trude da tu baštinu učine i vizualno atraktivnom, poprate je suvremenom pričom, uz pomoć najsuvremenijih tehnologija. Samo treba malo proširiti svoj vidokrug, ali Visković to jednostavno ne može, nego i dalje širi svoje skučene (jednoumne) predodžbe i stavove hrvatskim kulturnim prostorom, sada već s ambicijom da kreira i izobrazbu hrvatskih školaraca! I to tako da ih dodatno zaglupljuje, brišući svaki trag postojanja prije – Štulića („pars pro toto“). Otkad je to Štulić – hrvatski književni kanon? Hoćemo biti dio EU? Dobro, super! EU poštuje svoju kulturnu baštinu. (A ta im baština, last but not least, donosi i poveći prihod.) Na toj baštini se i gradi. Kao književni kritičar Visković bi morao znati da književnost, sadašnja i živuća, ne počinje ni od čega. Tj., postoji i takvo pisanje koje ne uvažava tradiciju, ništa što je postojalo prije njega, ali to je pisanje nerijetko na rubu primitivizma. (Vjerojatno bi, na tom tragu, nekom srednjoškolcu, intimni pubertetski dnevnik njegovog susjeda u klupi, bio zanimljiviji od „Judite“). Ne želim reći da mlade ljude treba odgajati za buduće književnike, nego želim reći da ne mogu razumjeti niti zaista vrijedna književna djela živućih pisaca, ali niti raznovrsne artefakte iz drugih područja umjetničkoga stvaranja, ako se prethodno nisu upoznali s „vrhovima svjetske književnosti“, pa tako i s onim najboljim što je stvoreno u hrvatskoj književnosti, koja nije počela od Zorana Ferića (a nadam se da nije s njim i skončala), ili u nešto benignijoj varijanti, Quorumovaca? Gdje je u svemu tome, npr. Ratko Cvetnić, dvostruki dobitnik nagrade „Gjalski“? Nije se uklopio – ideološki? Visković (neću reći „gospodin“, jer bi to bilo pogrešno) zaključuje: „Oni koji prate moje djelovanje znaju da nisam blizak aktualnoj vlasti.“ Oni koji prate njegovo djelovanje znaju i koliko je bio blizak vlasti prije 1990. Vide jasno da želi, potpuno orwellovski, prebrisati – memoriju. Nisam popamtila sve lektirne naslove koje predlaže novi kurikulum (dostupan je na Internetu i može se preuzeti u pdf-u), pa ne znam je li Orwellova „1984.“ na popisu za „cjelovito čitanje“, ali svakako bi trebala biti. Jer koje nas djelo bolje može poučiti značenju, i moći, memorije, kao i njezina brisanja, nego „1984.“? Prebriši memoriju, prebrisao si temelj da se čovjek razvije u zrelu osobu koja donosi vlastite prosudbe. Pretvorio si ga u puki stroj, upotrebljiv za gospodarstvo (što Visković eksplicite i navodi u ovom intervjuu), ali i za – ratove. I taj čovjek (Visković) bi nama trebao krojiti „književni kanon“ i odgojno-obrazovne sadržaje hrvatskih školaraca? Školarci će odrasti u punoljetne osobe, i što će biti? Duhovni bogalji isprana mozga. Osim ako ne budu imali posebnu sreću da u obitelji ili drugim privatnim kanalima dođu u susret s duhovnim, pa tako i književnim vrijednostima. Ovo što nudi školska reforma je doslovno prebrisavanje kolektivne kulturne memorije a time i kulturnog identiteta. A što se čitanja "na statistiku" tiče, to zaista vodi samo zaglupljivanju. Koji je smisao povećanja "statistike čitanja", ako pritom ne uzimamo u obzir - vrijednost?

  • bakulušić:

    Velimir Visković nije u Večernjaku dobio dvije stranice zato što je "ugledni leksikograf, književni kritičar i enciklopedist" nego zato što je dežurni "takozvani ljevičar i samozvani antifašist". On bi želio, kad je već propala kao ideja, da jugoslavenština ostane barem ... prikaži još! u školskoj lektiri.

Još iz rubrike Premium

Thomas Cook
Radmila Kovačević

Thomas Cookov poučak: Veliki lakše propadaju

“Izlaz Zapad”, Mohsin Hamid, prevela Marina Horkić, VBZ, uredio Stjepan Ravić
Denis Derk

Običaji i sjećanja koji imigrante udaljavaju jedno od drugoga u raljama klaustrofobičnog Zapada

Ivan Markešić
Ivan Markešić

Ahdnama – povelja za život katolika od 15. do 17. stoljeća u hrvatskim zemljama

2