Prvi put od uspostave moderne hrvatske države, dva najveća saveznika Hrvatske u svijetu, Njemačka i Sjedinjene Američke Države, odvojili su se sa zajedničke putanje i sada vuku svatko u svom smjeru po nizu suštinskih pitanja. I po pitanju ukupnog međunarodnog poretka, gdje SAD pod predsjednikom Donaldom Trumpom okreće leđa multilateralizmu, a Njemačka ga ostaje braniti. I po jednom pitanju specifičnom za prostor bivše Jugoslavije, koje je stoga važno i za nacionalnu sigurnost Hrvatske, a to je pitanje hoće li se ideja razmjene teritorija ili korekcije granica između Kosova i Srbije uspjeti ostvariti. Očito je da Trumpova administracija potiče takvu ideju, a da Njemačka predvodi one zemlje koje se protive prekrajanju granica na Balkanu, smatrajući da bi to stvorilo opasan presedan i otvorilo Pandorinu kutiju.
Sasvim je logično da se hrvatska državna politika danas trudi očuvati strateško partnerstvo sa SAD-om, ali da se ne povodi tako lako za Trumpovim putom u nepoznato, jer je Hrvatska izravno imala koristi i od međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima i pravu, i od principa multilateralizma, i od principa nepovredivosti granica. I, konačno, imali smo koristi od njemačkog razumijevanja i preciznog detektiranja uzroka raspada Jugoslavije u vrijeme kad nitko u međunarodnoj zajednici, pa ni tadašnja američka administracija, to nije razumio.
Vrijedno štivo koje nas, ako smo zaboravili, može na to podsjetiti knjiga je Michaela Libala “Njemačka politika i jugoslavenska kriza 1991. – 1992.”, napisana 1997. i prevedena na hrvatski jezik 2004., a neobično aktualna i danas, kad su mnogi principi, na temelju kojih je Njemačka zagovarala međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije, danas pod udarom ili izloženi relativizaciji. Libal je bio njemački diplomat koji je uspostavio i vodio odjel za jugoistočnu Europu u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Svakodnevno je bio odgovoran za provedbu njemačke politike prema bivšoj Jugoslaviji.
Njegovo svjedočanstvo je važno i očekivali biste da u Hrvatskoj to iskustvo iz prve njemačke ruke iz doba stvaranja naše države čitamo i pamtimo, ali u jednoj zagrebačkoj knjižnici Libalova knjiga koju sam ovih tjedana posudio dobila je tek prvi žig s datumom posudbe (po svemu sudeći, 15 godina stajala je neposuđena). Našao sam je i na Njuškalu, gdje očito slučajni vlasnik oglašava: “Prodajem ili mijenjam za nešto korisno.” U zemlji koja slabo čita, jedno tako korisno svjedočanstvo o borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, aktualno i za razumijevanje današnjih međunarodnih odnosa, percipira se kao nešto beskorisno. Zapravo, žalosno.
A koje su to korisne lekcije iz te knjige koje su aktualne i danas? Ima ih puno, no evo nekoliko najvažnijih. Njemačka je u vrijeme raspada Jugoslavije bila prva od svjetskih sila koja je stala u obranu principa da sila ne može biti prihvaćena kao sredstvo politike (načelo primjenjivo i na današnju situaciju s ruskom agresijom na Ukrajinu). Njemačka je, shvaćanjem ljudi od Libala do Genschera i Kohla, prva shvatila da se sila u Hrvatskoj koristi ne za neku ponovnu uspostavu jedinstva Jugoslavije, nego za stvaranje velike Srbije i da bi svako toleriranje Miloševićeve koncepcije etnički definiranih granica značilo prijetnju gotovo svim europskim granicama.
Drugo, Nijemci poput Libala vrlo rano su i precizno shvatili, te iz toga izvukli odgovarajuće zaključke, da agresija na Hrvatsku nije građanski rat: “ništa nije toliko pridonijelo prikrivanju istinske prirode sukoba u bivšoj Jugoslaviji kao nepromišljena uporaba termina ‘građanski rat’”, piše Libal. I treće, aktualno u hrvatskoj unutarnjoj politici i danas… Njemačka, naravno, nikad nije dopuštala da na politiku međunarodne zajednice utječe srpska verzija prošlosti, odnosno pokušaji Beograda da napad na cjelovitost i neovisnost Hrvatske predstavi kao ponovnu (nakon 1945.) borbu protiv ustaša.
Ali Njemačka je sve vrijeme činila pravu stvar i u dijalogu s Hrvatskom ustrajno naglašavala vlastite napore u suočavanju s prošlošću, koji su bili preduvjet da je međunarodna zajednica potpuno prihvati. Samo je, kako piše Libal, stvar bila u vjerovanju Njemačke da će Hrvatska lakše imati to suočavanje ako je sigurna unutar svojih granica i tretirana kao ravnopravan partner, nego ako joj Srbi oduzmu dio teritorija. Danas smo već dugo sigurni unutar svojih granica i ravnopravan smo partner u međunarodnoj zajednici, no jesmo li lakše proveli to iskreno suočavanje s prošlošću? Nismo, umjesto suočavanja imamo relativiziranje ustaških zločina i znakovlja, i to je samo naša odgovornost.
>>Hrvatski apsurdi
A zaboravil si komunisticke zlocine, kad je vec o zlocinima rijec...