On hrvatstvo ne hvasta, no hrvatstvo živi i to dokazuje svakodnevno – rekao je Branko Bačić u Otvorenom o Andreju Plenkoviću, objašnjavajući njegovu uzbuđenu reakciju na provokacije mostovca Grmoje. Zadržimo se prvo na gramatici. Ne treba nijedan, pa ni hrvatski jezik stražare, ali ovo što je izgovorio Bačić primjer je kvarenja jezika iz čistog neznanja.
U hrvatskom književnom standardnom jeziku, a ni u dijalektima i kolokvijalnom govoru, ne postoji, ili barem do sada nije postojao glagol “hvastati” nekoga ili nešto, nego samo povratni glagol “hvastati se” nečim. To znači hvaliti se nečim pretjerano, praviti se važan, hvalisati se. Takvo nepoznavanje vlastitog materinskog jezika obično proizlazi iz slabog obrazovanja i nečitanja. Ne pripisujem Bačiću ni jedno ni drugo. Opravdanje za njegov lapsus - jer ipak je rečenica izgovorena uživo, bez pripreme, na televiziji – moglo bi se pronaći u predugom bavljenju politikom, a osobito boravkom u Hrvatskom saboru koji je postao mjesto srozavanja, banaliziranja, trivijaliziranja i svakovrsnog uništavanja ljepote našeg materinskog hrvatskog jezika, a smisao izgovorenog da i ne spominjem. Jednostavno, zaboli me uho od takvog sprdanja s jezikom i smislom.
Pogledajte i video u kojem Nikola Grmoja optužuje Andreja Plenkovića:
Namjerno sam ovdje odabrao glagol “sprdati se” zato što je njegova iskrivljena upotreba već ušla u svakodnevnu komunikaciju, uključujući i pisano novinarstvo. Pa kad već sabornici, po novom, sprdaju jezik i smisao, da barem malo odgodimo trenutak kada će ga početi i hvastati, kao što Andrej Plenković u rečenici Branka Bačića “ne hvasta” hrvatstvo. Nego ga živi.
Kamo sreće da je gramatika najveći problem onoga što je na televiziji izrekao Branko Bačić. Smisao je još gori. Osobito nastavak njegova govora u kojem o premijeru kaže “...on hrvatstvo živi i to dokazuje svakodnevno” pa onda krene nabrajati primjere tog dokazivanja: “kada je u Strasbourgu opleo po Šešeljevom sinu, kada je s Vučićem problematizirao naknadu ratne štete, kada zastupa interese Hrvata u BiH i u brojnim drugim slučajevima”. Nakon što je zaživjela floskula o Domovinskom ratu kao temelju hrvatske države, a istovremeno se tvrdi da su nam taj neželjeni rat nametnuli Srbi, iz čega slijedi savršeno logičan zaključak da su temelj hrvatskoj državi udarili Srbi, sada po ovim navedenim Bačićevim riječima ispada i to da bez Srba nema ni pravog življenja hrvatstva. Jer, eto, kao najčvršće dokaze hrvatstva koje živi Andrej Plenković, Branko Bačić ističe kako je po jednom Srbinu opleo i kako je s drugim problematizirao naknadu ratne štete. I uopće: živjeti hrvatstvo! Vraćamo li se to floskulama iz vremena kada su Hrvati otkrivali divotu udisanja čistog hrvatskog zraka? Hoćemo li ikada dočekati političara koji će svoje hrvatstvo ili pripadnost bilo kojoj naciji živjeti na jedini mogući način, a to je živjeti čovječno kao čovjek kojem je stalo do dobrobiti svakog drugog čovjeka?
Ovdje bi mi gospodin Bačić mogao predbaciti da iskrivljavam smisao i značenje njegovih riječi, jer on vjerojatno nije mislio hvaliti odrešitost premijerove komunikacije sa Srbima kao takvima, pripadnicima jednog naroda, nego s onima koji su još uvijek eksponenti velikosrpske politike koja je Hrvatskoj nanijela toliko štete i nesreće, uključujući i tu nesreću da nam rat bude temelj države. Kad tako naprečac zaključujem i preskačem premise, onda malo glumim Grmoju, koji se upravo na takav način u Saboru hvastao “razotkrivanjem” premijera koji “radi za srbijanske interese”. Jadno – bio je u pravu Plenković, kao što je i jadno što je premijer dopustio da ga tako jadne provokacije izbace iz takta i europejski civilizirane mirnoće. Ali i to gospodin Bačić, predsjednik saborskog “kluba boraca” HDZ-a razumije i opravdava, jer što je previše, previše je.
O povlačenju crte govorio je sljedećeg jutra na sjednici Vlade i sam premijer. Optuživati neutemeljeno nekoga za veleizdaju i da radi protiv hrvatskih interesa neće se više dopuštati. A kako se neće dopuštati? Tako što HDZ s takvima koji na taj način šire mržnju neće surađivati. Odlično. Jasno i kasno. Takav odlučan iskaz protiv širenja mržnje vrlo je nalik zgražanju Zlatka Hasanbegovića nakon što je HSLS-ov zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj Skupštini Miroslav Polovanec izjavio da neće njemu, jednom Zagrepčancu, ništa diktirati neka prezimena koja nisu zagrebačka i da “sigurno neće stati pod palicu da mu naređuje Hasanbegović”. Prozvani idol hrvatske desnice nazvao je to moralnim dnom. Točno. Polovanec mu se kasnije i ispričao zbog šovinističkog ispada. Ali upravo Hasanbegovićev jezik poput lopate, udružen s vulgarnim iskazima mase njegovih obožavatelja i promicatelja njegova lika i djela, već nekoliko godina vrlo marljivo kopa tu jamu čije je dno napokon i sam ugledao kada je fašističko-šovinistička uvreda isporučena na njegovu adresu i njegovo staro i časno zagrebačko prezime. Tko pod drugim takvu jamu kopa, prije ili kasnije vlastitim licem, imenom i prezimenom zaruje po njezinu moralnom dnu.
A kopa se u Hrvatskoj s udarničkim žarom već godinama, pogotovo od onog stranačkog skupa HZD-a u Omišu 2014., kada je Karamarko u vatrenom govoru poput Grmoje razotkrivao hrvatske veleizdajnike, a jedan grlati hadezeovac zloguko poviknuo: “U Kevinu jamu s njima!”. I dobio gromki pljesak dvorane i vrhuške HDZ-a u prvom redu, od Milijana Brkića nadalje. Trebao se taj krug zatvoriti. Trebala je optužba za izdaju i protuhrvatstvo doletjeti i do samog Plenkovića, poput jeke iz Kevine jame ili šatora na Savskoj u koji je i sam zalazio, pa da se takav govor s razine državnog vrha nazove širenjem mržnje. Jer inače, istovjetne klevete na račun svakoga tko ukazuje na bujanje neofašista i filoustaša u Hrvatskoj nazivaju se demokracijom i slobodom mišljenja. Sada premijer kaže da se mora povući crta i da ipak postoji granica. Pitanje je samo, kada se pogleda tko ga sve u vrhu HDZ-a i u Saboru okružuje, s kime tu granicu misli braniti.
Pogledajte i video urnebesne Pervanove sinkronizacije:
