Ovih se dana u središtu pozornosti javnosti našla jedna nova i još uvijek nenastanjena mirogojska grobnica. U gromadu crnog mramora, kako pišu mediji, uhićeni direktor Janafa Dragan Kovačević investirao je pola milijuna kuna, najprije u kupnju samoga grobnog mjesta, a onda u gradnju grobnice pokrivene golemom mramornom otvorenom knjigom. Neupućeni šetač mirogojskim alejama vjerojatno je do jučer mogao pomisliti kako je to mjesto namijenjeno nekom velikom književniku ili enciklopedistu. Kad ono, riječ je o spomeniku bahatoj megalomaniji. Kakvo doba, takvi velikani!
Kad imate pravog vodiča, onda vam grobovi pričaju, sviraju i pjevaju. Doživio sam to prije sedam godina kada sam se priključio maloj prijateljskoj skupini koju je muzikologinja Nada Bezić povela u glazbenu šetnju Mirogojem. Ovog su ljeta ponovno zaživjele te šetnje. Oglase o njima možete naći na internetskim stranicama Hrvatskoga glazbenog zavoda, gdje Nada Bezić radi kao čuvarica velikog blaga pohranjenog u arhivu i knjižnici te institucije. Toplo vam preporučujem taj izlet u prošlost i povijest. Mirogoj je inače samo jedno od poglavlja koje je Nada Bezić obradila u svojoj sjajnoj knjizi “Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010.” koju je 2013. godine objavilo Hrvatsko muzikološko društvo.
Video: Trgovina grobovima na Mirogoju: Glavni osumnjičeni u aferi Janaf sebi je preko veze osigurao mjesto u Aleji zaslužnih građana!
Mnogo sam toga saznao i naučio u toj mirogojskoj šetnji s Nadom Bezić koja mi je, primjerice, otkrila jedan spomenik s uklesanim notama. Glazbenim motivom iz opere “Ero s onoga svijeta” označen je grob tenora Marija Šimenca (1896. – 1958.) zato što je on prvi zapjevao Eru, na praizvedbi slavnog djela Jakova Gotovca u Zagrebu 1935. godine, baš na Dušni dan. Uzbudljivu priču čuli smo potom na grobu Franje Krežme, čiji je život 1881. godine skončao kada mu je bilo samo devetnaest godina. Taj violinist i skladatelj, čije je ime danas u svijesti tek nekolicine Hrvata, bio je toliko slavan širom Europe da je njegove posmrtne ostatke, dvije godine nakon smrti koja ga je zatekla u Njemačkoj, u ondašnjem malom Zagrebu na Trgu bana Jelačića dočekalo petnaest tisuća ljudi! Na njegovo mirogojsko počivalište postavljen je spomenik koji je prije na starome Jurjevskom groblju stajao na grobu Vatroslava Lisinskog, dok su kosti skladatelja prve hrvatske opere prenesene na zasluženo počasno mjesto u Bolléovim arkadama. Kad vas put nanese u tu prvu pravu nadsvođenu mirogojsku aleju velikana, pogledajte pažljivo kako je uklesano ime Lisinskog. Ljudski mozak često zna ispraviti pogrešno napisanu riječ, a da čitač uopće ne primijeti grešku. Tako ni ja, dok me na to nije upozorila Nada Bezić, nisam zapazio da ispod biste dragog lika s prepoznatljivim brčićima piše Vratoslav Lisinski. Bečkom klesaru, kod kojeg je spomenik naručen, to je bila nebitna razlika. Jedino je malo čudno što pogrešku nisu primijetili, ili za nju nisu marili, ni naručitelji spomenika koji su ga takvog ipak postavili i ostavili u mirogojskim arkadama.
Brončani medaljon s likom Vaclava Humla bio je, pak, ukraden s groba toga češkog glazbenika koji je životom i radom u Zagrebu postao zaslužni velikan hrvatske glazbene kulture. Obitelj je, srećom, sačuvala kalup lijepog rada kipara Ive Kerdića pa je reljef ponovno izliven i postavljen na Humlov grob.
Još jedan veliki Čeh našao je počivalište na Mirogoju. Dirigent i skladatelj Oskar Nedbal (1874. – 1930.) nažalost je baš u Zagrebu počinio samoubojstvo skočivši s balkona HNK. Na njegovu si je grobu naša vodičica dopustila, sve s dobrom mjerom i ukusom, i jednu crnohumornu šalu rekavši: “Kritike Nedbalova baleta u Zagrebu nisu bile sjajne, ali nisu bile baš ni toliko loše.” U svakom slučaju, lijepo je da na Mirogoju i dalje stoji spomen na glazbenika i njegovu tragičnu smrt u Zagrebu premda njegovo tijelo tamo već odavno ne leži jer su svojedobno Česi, baš kao i Hrvati Krežmu iz Njemačke, Nedbala vratili u Prag i pokopali ga tamo sa zasluženim počastima.
A na spomeniku znamenitoga hrvatskog violončelista Gjure (Jure) Tkalčića (1877. – 1957.) ispisana je vrlo pohvalna rečenica koju je o njemu napisao jedan muzički kritičar: “Jedan od prvih violončelskih virtuoza u Evropi ne zaostajući nimalo za Casalsom.” Citirani kritičar je A. G. Matoš.
Mnogo je još takvih priča koje vam u šetnji od groba do groba zna ispričati Nada Bezić. Na kraju nas je dovela i do groba prvoga stanovnika Mirogoja. Lako ćete ga naći na lijevoj strani od glavnog ulaza. To je grob Miroslava Singera, sportskog pedagoga i instruktora mačevanja koji je prvih dana studenoga 1876. godine prvi pokopan na netom otvorenome novom zagrebačkom groblju. U glazbenu šetnju nije uključen bez razloga. Mačevalac Singer se, naime, tragično ugušio plinom baš uoči praizvedbe Zajčeve opere “Nikola Šubić Zrinjski”, koja je održana 4. studenoga 1876. I tako nije vidio kako su zagrebački pjevači na pozornici demonstrirali vještinu mačevanja kojoj ih je upravo on podučavao.
Groblja su poput Mirogoja galerije, muzeji i otvorene knjige povijesti gradova, zemalja i naroda. Slične tematske šetnje mogle bi se posvetiti književnicima, znanstvenicima, političarima, umjetnicima. A u novije doba formirana je aleja u koju se pokapaju ljudi čija imena uglavnom svima koji pokraj njih prolaze nešto znače, koji su po nekim općeprihvaćenim kriterijima za života u nečemu bili veliki i zadužili cijelu zajednicu.
I onda saznajemo da jedno mjesto baš u takvoj aleji pripada aktualnom “velikanu” hrvatske gospodarske crne kronike zato što ju je dotični – kupio. Ta megalomanska grobnica nije prazna. U njoj leže i ubijeni kriteriji i snovi o boljem svijetu koje su barem pokušavali ostvariti mnogi od mirogojskih susjeda grobnice živog Kovačevića. I zato će sljedećeg Dana mrtvih, kad krenemo u obilazak Mirogoja, biti sasvim prikladno i na toj mramornoj gromadi zapaliti koju svijeću.
Cementara Našice, SMS, Daimler, nestali Čekovi itd. - ništa od toga nije smetalo...