Svaki vlasnik računala danas zna da ga treba zaštiti od virusa. Za razliku od odavno utvrđenih medicinskih protokola koji cijele naraštaje čuvaju od raznih boleština, to kompjutorsko “cijepljenje” nitko ne dovodi u pitanje i ne propituje opravdanost, štetnost ili moguće zloupotrebe. I ne pitamo se, kao u većini čavrljanja o koronavirusu, iz čijeg li je laboratorija pobjegao ili je pušten taj virus premda pouzdano znamo, za razliku od onih u prirodi, da ga je stvorio čovjek. Isto tako rijetko razmišljamo o stvari koju nam internet, uključujući umrežene pametne telefone, krade. Odnosno, o stvari kojom plaćamo ono za što još možda imamo iluziju da je besplatno. Ta vrijednost koju imamo i dajemo naše je vrijeme.
Većinu oglasa koji nam iskaču ne otvaramo. Ali, svaki onaj oglas koji nakon nekoliko sekundi možemo ukloniti a da ga i ne pogledamo odgrize mrvicu našeg vremena i pozornosti. To je moneta kojom plaćamo. Da, riječ je o sitnišu. Ali, pet sekundi ovdje, pet sekundi tamo, pomnoženo s milijardama korisnika nekome donosi golem profit. I na to se već navikavamo, kao što se nikad, čast svjesnim izuzecima, nismo ozbiljno pitali kome i zašto odlazi ona jedna lipa od svakog proizvoda čija je cijena “zaokružena” na nešto,99 kuna. Sigurno ne blagajnici. Sve je to postalo normalno u svijetu u kojem je mjerilo svih stvari novac i u kojem smo odavno poučeni da je vrijeme također novac.
Video: Alemka Markotić u studiju Večernjeg lista odgovarala na pitanja čitatelja o koronavirusu
Sudionik u toj “krađi” vremena i pozornosti – stavljam krađu u navodnike jer nitko nam ništa ne otima prijeteći oružjem ili šakom – postalo je, na žalost, i novinarstvo. I da, upirati prstom u tu pojavu kao u nešto štetno licemjerno je i kad god to netko čini, kao ja sada, u medijima koji dobar dio prihoda, dakle i moje plaće, namiče upravo takvom prodajom vremena svojih čitatelja i korisnika. Pritom, jedna je stvar kada su internetske ili papirnate stranice prošarane oglasima. To još nema nužno veze s kvalitetom samog novinarskog posla i proizvoda uz koji se ti oglasi nude, a korisniku je dopušteno i moguće ignorirati ih. Premda, ne zaboravite, oglašivači plaćaju svaku sekundu i one vaše nehotične pozornosti dok samo letite pogledom preko tih slika i poruka.
No, druga je stvar kada se sam proizvod, dakle vijest, priča, tekst, a pogotovo njihova oprema, koriste u prvom redu kao sredstvo u tom poslu. Tu je već korumpirano samo novinarstvo kao profesija, krše se etička i profesionalna načela, a novinare se i urednike pretvara, bilo svjesno ili nesvjesno, u najmanju ruku, u obmanjivače. Ako ne i lašce. Sve zbog tih nesretnih klikova i njihove izračunane vrijednosti u našem vremenu pretvorenom u njihov novac. Ponavljam, nema tu fizičke prisile.
Svi koji u tome sudjelujemo, s ove ili one strane, činimo to dobrovoljno i sve je legalno. Ali to ne znači da nije štetno. Za nas, za vas i za cijelo društvo. Radi se o mikrodozama mentalnog otrova koji se ipak u velikog organizmu cjelokupnog, umreženog i globaliziranog društva taloži brže nego što se razgrađuje i nestaje. Pojedinačni konzument medija, društvenih mreža i svega što nas sa svih strana zasipa tu nije nemoćan. Potrebno je samo malo vježbanja i samodresure da se čovjek ponaša kao razuman čovjek, a ne kao pas kojeg životinjski instinkt tjera da ponjuši baš svaki otpadak i svako, da oprostite, govno koje mu se nađe na putu, u vidokrugu i njuhokrugu. Ignoriraj, zaobiđi. Jer odgovornost je tu obostrana. Ne zaboravimo, nema proizvodnje bez potražnje.
A poticanju nepotrebne potražnje i konzumacije nepotrebnih i štetnih stvari treba se naučiti oduprijeti. Ali, ma koliko se odupirao, svako malo nasjednem. I ljutim se na sebe. Ali, naljutim se i pomalo zasramim cijele naše profesije kada se kao sredstva privlačenja pozornosti koriste vrlo ozbiljne stvari kao što je, primjerice, epidemija i moguća pandemija neke bolesti. Koronavirus u tom je pogledu za mnoge zlatni rudnik, a panika isto što i rasprodaja. Vremena i smisla. Navest ću jedan benigni primjer u kojem sam se osjetio prevarenim od vlastitih kolega i vlastite profesije. Jedan naš portal ovih je dana objavio naslov kojem je bilo nemoguće odoljeti. U tom je naslovu, koji je bio poveznica koju treba kliknuti da biste se detaljnije i opširnije informirali, pisalo da se zatvara splitski aerodrom, a promet preusmjerava u druge zračne luke. U neko potpuno mirno i nezanimljivo doba bez ikakvih prijetnji to bi me zanimalo samo kada bih radio u zračnom prometu ili planirao neko putovanje.
Međutim, upravo u vrijeme kada je posvuda glavna vijest koronavirus, njegova pojava u Hrvatskoj, moguće širenje preko granica iz obližnje nam zemlje, nagađanje o mjerama kao što je zatvaranje granica... vi mi recite što ćete prvo pomisliti kada u takvom ozračju i kontekstu vidite vijest da se zatvara jedna od najvećih hrvatskih zračnih luka? Koronavirus! E, nije. Jer kad podarite dotičnom portalu toliko potreban klik, odmah će vam se pokazati i podnaslov u kojem piše “zbog radova na pisti”. Taj vrlo bitan dio informacije urednicima, eto, baš nije stao u naslov.
Da, širimo paniku. Dvije-tri prazne police u trenutku prije nego što će ih prodavači popuniti proizvodom kojeg im je puno skladište, postanu dokaz panike koja se širi čitavom zemljom. Pun suosjećanja gledao sam na jednoj televiziji mladu kolegicu koja je dobila zadatak da se uživo u glavnu emisiju vijesti javi sa zagrebačkog Trga bana Jelačića. I opisuje riječima ono što je slika ionako jasno govorila: sve je normalno i uobičajeno, ljudi hodaju, ulaze i izlaze iz tramvaja i kao baš za peh svim televizijama ama baš nitko da prođe kroz kadar s maskom na licu.
Nesretno novinarče prenijelo nam je tada jednu od najpoetičnijih rečenica kad su u pitanju ta nesretna javljanja s lica mjesta gdje se ama baš ništa izvanredno ne događa. Rekla nam je da u središtu Zagreba teče svakodnevica. O koronavirusu još mnogo toga ne znamo, ali ove poznate viruse koji su nam poharali novinarstvo ne stavljamo u karantenu, niti oboljele liječimo. Podlegli smo infodemiji.
