Mnogi su, a među njima i ja, nasjeli vjerojatno samo olakoj a ne zločestoj uporabi riječi “marginalci” u medijima umjesto sintagme “pojedinci s ruba političkog spektra” iz reakcije predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na prosvjede u povodu dolaska Aleksandra Vučića u Zagreb. Razlika samo naoko nije velika, riječ “marginalci” omalovažava i ponižava one kojima je upućena, dok se u spomenutoj sintagmi to ne čini.
Vjerojatno je predsjednica mislila i na lijeve i na desne “pojedince s ruba političkog spektra” koji su u posljednje vrijeme, i to ne samo u prosvjedima, izražavali ogorčenje zbog Vučićeva dolaska. Zacijelo je bilo i ogorčenja i “ogorčenja”, jer je bilo očito da su neki jedva dočekali priliku da pljusnu predsjednicu i sve one kojima je stalo do kakva-takva poboljšanja odnosa između Hrvatske i Srbije. I kakvi god ti odnosi u budućnosti bili, predsjednica je postupila državnički i zacijelo u interesu Hrvatske.
Ako je interes Hrvatske da se dođe do istine o nestalima u ratu, da se zaštite Hrvati u Srbiji, da se Srbima u Hrvatskoj poruči i da ih se što jače uvjeri da je Lijepa naša domovina i njima kao i Hrvatima, da se pojača gospodarska suradnja između dviju zemalja (Srbija je vrlo važno tržište za hrvatske proizvode, što se i sada pokazuje), da se poboljšaju odnosi i na drugim područjima, onda su poziv Vučiću i njegov dolazak u Zagreb opravdani. Kakvu god je prošlost imao, on je na čelu srbijanske vlasti koja je jedina mjerodavna ili najmjerodavnija za spomenuta pitanja i suradnju.
Što bi to drugo Kolindu Grabar Kitarović u pozivu Vučiću i razgovorima s njim moglo voditi nego hrvatski nacionalni interesi? Ona se razlikuje od svih državnika, i s Pantovčaka i iz Banskih dvora, koji su poslije Tuđmana vodili zemlju, i koji su, u manjoj ili većoj mjeri, bili inficirani ideološkim, bratstvo-jedinstvenim razlozima u “jačanju dobrosusjedstva” i “prijateljskih odnosa” sa Srbijom. Njezini su razlozi vrlo praktični i kršćanski, samo je o praktičnim stvarima razgovarala s Vučićem, a kao velika katolkinja osudila je mržnju s obje strane. Nije od Vučića primila nikakvo reprint izdanje časopisa “Zenit”, koji je uređivao i izdavao valjda najveći hrvatomrzac u povijesti Ljubomir Micić, kao što ga je njezin prethodnik Josipović primio od Tadića. Nikad nije davala razdražujuće izjave niti vodila takvu politiku kao Mesić, nije mijenjala datume državnih blagdana kao Račan i Budiša, nije se u Oxfordu studentima hvalila kako je u Hrvatskoj obuzdala nacionalizam i svela ga “na minimum” kao Sanader, nije Hrvatsku opanjkavala po BiH i Izraelu kao Josipović, nije joj Hrvatska bila “slučajna država” kao Milanoviću. A od svih njih ima neusporedivo veću međunarodnu težinu, što joj u brizi za Hrvatsku, pa i u doticajima sa srbijanskim vodstvom, daje osobitu uvjerljivost u Europi i svijetu.
Tako “čista”, mogla je bez kompleksa i motivirana isključivo nacionalnim interesima pozvati u posjet srbijanskog predsjednika. Na susjedstvo sa Srbijom i na sve terete toga susjedstva Hrvatska je jednostavno trajno osuđena. U neusporedivo težim vremenima i zakrvljenosti sa Srbima Tuđman i njegova vlast razgovarali su sa srbijanskim vodstvom, što je uvelike pridonijelo ne samo oslobođenju i reintegraciji zemlje nego i smanjenju broja žrtava na obje strane. U Srbiji se raspoloženje prema Hrvatskoj i Hrvatima poslije ovoga susreta bitno neće promijeniti, ali će i ovdje i tamo ostati činjenica da je učinjen velik korak u obostranoj spoznaji da je dijalog jedino rješenje za sve sporove. Vidjet ćemo što će se ostvariti od konkretnih obećanja iz susreta, ali zasad su ta obećanja bar razbistrila pitanje o tome što bi trebalo činiti. Predsjednica u razgovoru s Vučićem – jer, kako kaže, za to nije bila ni pripremljena – nije spominjala ratnu odštetu. No spomenuo ju je Andrej Plenković, što se dogodilo prvi put u izravnim doticajima hrvatskih i srpskih državnika, a toga bez predsjedničina poziva Vučiću ne bi bilo. Ratnu odštetu su spomenuli mnogi srpski mediji, i to, barem u izvještajima, bez bijesa i uobičajenih komentara. Upitana u jednom razgovoru boji li se da će izgubiti potporu na desnici, predsjednica je odgovorila da se ne boji. I ne treba se bojati. Njoj je bilo puno teže, složenije i odgovornije sresti se s Vučićem nego što je nama s pravom govoriti da je četnik i staviti mu pod nos velikosrpski govor u hrvatskoj Glini. Uostalom, Srbi i Hrvati ne moraju se ljubiti, ali to nije razlog da se puca, niti u prenesenom niti u stvarnom značenju.
Državnički i patriotski je bilo zabraniti novinarima da ga pitaju išta o njegovom govoru u glini?