Nakon što su građani izabrali pravnike za predsjednika Vlade i države, i u SDP-u su za vođu izabrali pravnika Peđu Grbina. Naravno, slučajno se poklopilo i to ne treba povezivati s lošom percepcijom pravosuđa, kao što na tomu ne treba graditi ni optimizam kako dolaze bolji dani za pravosuđe. Na koncu, osmero premijera bili su pravnici i usprkos upornim vapajima ponavljaju se katastrofične interpretacije bruxelleskih zaključaka o našem pravosuđu. Sva trojica pravnika bila su i dosad u poziciji nešto učiniti za tu “rak-ranu hrvatskog društva”, ali nisu ostavili dubljeg traga. Štoviše, kad je o percepciji riječ, Milanović i proteklih dana čini štetu. Premda, izbor Orsata Miljenića za ministra pravosuđa s obzirom na učinjeno za njegova mandata (smanjenje broja sudova, prekršajna reforma koja je omogućila ukidanje prekršajnih sudova, dekriminalizacija posjeda lakih droga) jedan je od boljih zahvata u pravosuđu.
Premda je Miljenić sada predstojnik Ureda predsjednika Republike, čini se da njegova pozitivna drskost, upornost i samouvjerenost u kombinaciji s Milanovićevim buntovnim karakterom daju sinergijski negativan, destruktivan učinak. Uzgred, najgore s Milanovićem je što, i kad je u pravu, sve radi krivo, osobito kad se s gardom “alfa-mužjaka” obrušava na to malo žena koje imamo u politici. Pri tomu je svojom pretjeranom reakcijom na infantilan performans ispred “Kovačevićeva kluba” samo pokazao svoju slabost, državničko licemjerje u pogledu Dalije Orešković te je tom “igrokazu” samo dodao notu ozbiljnosti. Premda je načelno u pravu kako nitko ne treba očekivati milovanje u političkoj areni, pa ni političarke koje su prilično nemilosrdne pa i trivijalne u seciranju drugih, pa potežu i verbalno “mačo oružje” kad nekoga žele diskvalificirati.
To mu daje pravo na retorziju, ali od predsjednika države ipak se očekuje veći stupanj tolerancije i odmjerenosti. I u obrušavanju na Jutarnji list, kao nositelja loše vijesti, ponio se kao trol. Dok će njegovo obrušavanje na DORH i suce samo učvrstiti negativnu percepciju pravosuđa u očima građana koji već niz godina najviše od svih u EU smatraju da su naši suci podložni ponajviše utjecaju politike. Milanović je eklatantni primjer da ponajviše u politici treba tražiti razloge loše percepcije pravosuđa. Pravosuđe trenutačno prolazi kroz dodatno pesimističnu fazu nakon pripajanja upravi, s ministrom Ivanom Malenicom koji preferira upravu, te je i za novog državnog tajnika postavio gradonačelnika Senja, ekonomista i bivšeg turističkog inspektora Sanjina Rukavinu sa znatnim iskustvom u lokalnoj upravi.
Tu se opet radi samo o ionako lošoj percepciji pravosuđa. Na koncu ni u tom dobrom personalnom spoju teorije i prakse, percepcija uprave neće se poboljšati samo zbog Ivana Malenice i Rukavine. Koliko god ne zvuči obećavajuće što je pravosuđe svedeno na državne tajnike Josipa Salapića i Juru Martinovića, koji kao politički kadar imaju slabašan, ako ne i nikakav autoritet. To više što je negativno iznenađenje odlazak dr. Kristiana Turkalja s mjesta državnog tajnika, premda ga je Andrej Plenković nakon smjene Ante Šprlje imenovao za v.d. ministra pravosuđa. Turkalj je bio nesvakidašnja osobnost u državnim strukturama te mu je nedavno objavljen i znanstveni rad u publikaciji HAZU na temu prethodnog pitanja Sudu EU, nakon što je lani na tu temu održao nastupno predavanje za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za nastavni predmet Osnove europskog javnog prava na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Makar i kao viša politička sila loša je poruka države da se ulaganje u znanje ne isplati. Uz predsjednika, svojim površnim i neutemeljenim komentarima pravosuđa i vodeći analitičari šalju lošu poruku politici da, što god napravili u pravosuđu, stav se neće promijeniti. Iako su niz godina značajne promjene nabolje, oni i dalje tamburaju o dugim suđenjima, velikom broju sudaca, zaštićenosti i velikim plaćama. Iako, i kad se gledaju omjeri u odnosu na prosječne plaće, osobito plaće sudaca početnika, ali i vrhovnih sudaca su (ispod)prosječne u EU.
Prešućuje se i da su ulaganja u digitalizaciju pravosuđa među najskromnijima. Kadrovsko ojačavanje DSV-a te DORH-a i USKOK-a kako bi se adekvatno moglo platiti potrebne stručnjake za visokozahtjevne financijske istrage u rukama je politike. Izvješće Europske komisije o vladavini prava površno se iščitava. Većina prigovora u ovlasti je politike, a ne pravosuđa čije se ovlasti uistinu svode na trpljenje neutemeljenih generalizacija i površnosti. Umjesto što se bavi portretiranjem svojih kritičara i subjektivnom analizom istraga i Milanoviću i svima nama bilo bi bolje da prizna svoje premijerske pogreške i pritisne aktualnu vlast kako ih ne bi ponavljali. Inače, očito će biti – koliko pravnika, a kilavo pravosuđe.
davno je to počelo rečenicom "neumrlog" da se suci ne moraju držat zakona kao pijan plota. ..priznajem samo sud partije.. ili ona..pojavu osudit, druga spasit