Nedavni gost Zagreb Book Festivala, austrijski pisac Karl-Markus Gauss, u hrvatsku prijestolnicu nije došao praznih ruku. Na poklon je donio knjigu „Oči Zagreba“, koju je objavila Fraktura, na hrvatski preveo Milan Soklić, a uredio Seid Serdarević. Zanimljivost ove prozne knjige je u tome da je objavljena trojezično, osim na hrvatskom i na engleskom i njemačkom jeziku, te da ju je inspirativno ilustrirao Dominik Vuković.
Uz hrvatsko, paralelno je u Beču objavljeno i njemačko izdanje knjige (Paul Zsolnay Verlag). Karl-Markus Gauss poznat je kao intelektualac koji se vrlo često bavi manjinama i manjinskim pitanjima, traga za europskim narodima, jezicima i kulturama koji su pred izumiranjem, pa je tako u knjizi „Oči Zagreba“ napisao nekoliko autobiografskih crtica o svojim sjećanjima na i ne tako brojne posjete Zagrebu. „U Zagreb sam prvi put doputovao kako bih posjetio skupinu žalosnih znanstvenika i u slast pojeo jedno oko.“ Tako pomalo nadrealistički, čak i salvadordalijevski počinje Gaussov kulturološki i politički putopis po Agramu. A u Zagreb ga je, u osvit demokratskih promjena, zapravo doveo Miroslav Krleža, čijim se djelom slabo poznatim zapadnoj Europi Gauss jedno vrijeme svesrdno kulturtregerski bavio. Pokušao je Gauss nemoguće. Zainteresirati oholu Europu za jednog velikog srednjoeuropskog gospodina koji je pisao jako puno i zapravo, jako kvalitetno i u europskim razmjerima, ali je definitivno rođen u pogrešnom gradu i u pogrešnoj zemlji. Gauss Krležu analizira vrlo lucidno, bez nepotrebnog adoriranja, kao što i duhovito opisuje svoj posjet Krležinu Gvozdu kroz koji ga vodi kustosica Vesna Vrabec, ali i živopisni odnos između Krleže i Bele.
Dragocjeni su i iznimno zanimljivi Gaussovi tekstovi posvećeni, primjerice, banu Josipu Jelačiću i biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, osobama koje hrvatsku povijest trajno i čvrsto povezuju s austrijskom i habsburškom. Jedan od vrhunaca ove opsegom nevelike knjige svakako je i priča o prevoditeljici Ini Jun Broda, koja je na vlastitoj koži osjetila svu težinu ustaške strahovlade u Drugom svjetskom ratu, ali i demistifikacija one romansirane tvrdnje talijanskog pisca Curzija Malapartea o zdjeli na stolu ustaškog poglavnika Ante Pavelića koja je, navodno, bila napunjena ljudskim očima koje su ustaše iskopali nasmrt mučenim zarobljenicima i protivnicima Nezavisne Države Hrvatske. Gauss pošteno i upućeno opisuje tu stravičnu Malaparteovu izmišljotinu, secirajući pritom vrlo efektno i ubojito i Malaparteov lik i djelo, ali i napominje da je ovaj zloćudni pamflet o Paveliću i ljudskim očima završio ne samo u brojnim romanima (pa i u ne tako davno napisanom romanu uglednog francuskog romanopisca Mathiasa Enarda koji je ove godine u Leipzigu dobio nagradu za europsko razumijevanje), nego i u filmovima, memoarima, pa čak i u povijesnim studijama!?
Gauss je u Zagreb počeo dolaziti u kasnoj fazi samoupravnog socijalizma, bio je tu i u vrijeme Domovinskog rata (nikada nije imao simpatija za hrvatski ratni nacionalizam), a dolazio je i vremenima tzv. detuđmanizacije. Stoga je i knjiga „Oči Zagreba“ puna i Austrijančevih političkih reminiscencija i opservacija u kojima se zorno vidi kako Hrvatska izgleda u očima zapadnoeuropskih intelektualaca koji nisu opterećeni nacionalističkim ideologijama budući da već desetljećima žive u uhodanim višestranačkim demokracijama i to kao dio više-manje odavno formiranih nacija koje su zaštićene nacionalnom državom s one strane “berlinskih” zidova. Na žalost, Hrvatska se takvom privilegiranom poviješću ne može pohvaliti, što se i da iščitati iz ove na mahove i trpke knjige o hrvatsko-europskim nesporazumima koji traju stoljećima, a nisu prestali ni u trenutku kada je neovisna Hrvatska, barem formalno, postala ravnopravni član velike zajednice država okupljenih u Europskoj uniji. No, ako i nismo ravnopravni nekim ravnopravnijim i starijim članovima EU, barem imamo izvrsne prevoditelje s njemačkog na hrvatski i obratno, o kojima također piše Gauss, kao što su to Sead Muhamedagić, Andy Jelčić i Boris Perić.
Mislim da uopće ne izgleda !!!