Jedan Josip Broz vrijedi kao Ivo Lola Ribar i sedam sekretara SKOJ-a. To je tečajna lista hrvatskog licemjerja i ne samo političkog. No, najprije treba reći kako će u povijesti ostati zapisano da je gradonačelnik Milan Bandić oduzeo trg Josipu Brozu i da je tako ispunio osobnu misiju držanja priključka s jadom hrvatskog licemjerja s kojim je do sada više ili manje nevješto koketirao, svrstavši se, napokon nedvosmisleno i javno, na stranu konzervativnih političkih snaga koje su, u tradiciji ovog naroda, glavni kreatori spomenute hipokrizije.
Jer u svim ključnim trenucima koje danas bilježimo kao točke nacionalne propasti i srama ključnu su ulogu odigrali konzervativci. Oni su potpisali Pactu conventu i prodali nas personalnoj uniji. Oni su nas u Cetingradu izručili Habsburgovcima i time do kraja, radi nekoliko svojih feuda, okljaštrili narodnu likvidnost. Oni su se 1918. deputacijski klanjali Karađorđevićima u Beogradu. Konzervativci su 1941. ili sjedili u ustaškoj vlasti u Zagrebu ili su sjedili u kraljevskoj vladi u Londonu, ili su hladili prostate na Kaptolu i Kupincu.
Konzervativci i ti veliki domoljubi 1945. prvi su stigli do svih naših “blajburga”, ostavljajući iza sebe kao zaštitnicu tragičnu kolonu nad kojom će se iživljavati pobjednički bijes. Onda su se ti isti konzervativci pola stoljeća igrali emigracije, istovremeno uglavnom radeći za Udbu, kurili preživjelu i izbjeglu sirotinju, stvarajući mit o hrvatskoj državi koji iskrivljuju i danas, kada ta država samo deklarativno postoji, održavajući spomenutu sirotinju permanentno siromašnom. Jedina istinska konstanta hrvatskog konzervativizma ili desnice, ako želite, jest silnički sadizam prema svom narodu i potpuni podanički mazohizam prema stranoj, okupatorskoj šapi.
Oni su proizvodili krvavu narodnu sudbinu, ali je s narodom nikada nisu dijelili. Za svoje sitne feude i danas prodaju okrajke preostale budućnosti, ne zamarajući se minornim detaljima poput života tisuća prokockanih pojedinaca. Konzervativci upravo kovitlaju vrtlog civilizacijskog kaosa i devalvacije smisla, a onda će, kad zagusti, tupavo gledati što se to uokolo događa, da bi već sljedeći trenutak žurili da opet, ispred izbjegličke kolone prestravljenih, prvi stignu na ovovjekovne “blajburge” ostavljajući iza sebe kosti, krv i poražen narod. Naš konzervativizam nema srama. Jedina mu je zadaća autoregeneracija kroz isisavanje ukupne društvene supstance.
Oni se i sad obračunavaju s Titom ne zato što ovaj to zaslužuje, nego da bi ispeglali svoju konzervativnu odgovornost od učinjenih strahota, budući da tek ako se razmjerno ogadi i mrski protivnik vlastiti lik u ogledalu povijesnih govana može ispasti ponešto čistiji. Osobno mislim da nitko tko je ikada nosio uniformu ne zaslužuje trg ili ulicu. Uniforma je kostimirano zlo ljudske duše. Zato nikada ništa nije trebalo nazvati po Titu, ali ni Tuđmanu, Titovu “personalcu”, ni Holjevcu, Hebrangu, Marmontu, Trenku, Jelačiću, ni bilo kome drugome. Da imamo zrno nacionalnog principa, zar bi Jelačić mogao imati središnji trg u glavnom gradu? Čovjek koji je, umjesto da sa 60 tisuća vojnika u Beču ruši Habsburšku Monarhiju i time subjektivizira hrvatsku naciju kao aktivan politički element, podrepaški za korist te iste dinastije gušio Mađarsku revoluciju, stvarajući svojim političkim idiotizmom pretpostavke Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Pobunjeni Mađari zahvaljujući Jelačiću dobili su dualnu carevinu, a Hrvati su, oni isti koji još i danas tvrde da nema takvog junaka, zbog izravnog postupanja njegove politike izbrisani s političke karte Europe i s takvim su mirazom dočekali 1918. kad su u grandioznim geostrateškim procesima mogli samo skrušeno viriti što će se o njima odlučiti i pritom se beznadno jadno pozivati na “narodne pravice”. Pa se središnji trg glavnog grada diči spomenikom habsburško-mađarskog junaka i velikog muža koji se u svom šestom desetljeću oženio starijom maloljetnicom.
Nakon svih tih poganih stoljeća i još poganijih velmoža koji su ih oblikovali, možemo samo zaključiti kako su totalitarizmi ubijali ljude, ali ih očito nisu ubijali dovoljno da bi ljudi išta uspjeli naučiti. Zbog toga ova famozna komisija za suočavanje s prošlošću, koja nam gotovo stoljeće nakon pojave fašizma treba reći da je fašizam zlo, ali će vjerojatno u to garnirati i komunizam (kojeg nikada nije ni bilo), dakle ti veleumni uglavnom konzervativci trebali bi Jasenovac donirati Republici Srpskoj i tako riješiti glavni dio problema, ali još i dekriminalizirati totalitarizme.
Dekriminalizacija bi spriječila stalno međuoptuživanje tko je bio veći fašist i tko je više zla napravio pa bi se s počinjenim zločinima napokon mogli otvoreno ponositi. Jer konzervativci se ne bi puno krzmali priznati da su ustaše da ih nije panično strah što bi nakon toga vrlo brzo dobili po njušci od stranih vlasnika. Uostalom, u ovom društvu ustaše i udbaši uvijek su profitirali, a stradavali su samo domobrani. Stoga fašizam konzervativaca nema problema s njihovim savjestima, ali ima problema s dvije crvene zastave sa srpom i čekićem koje se gdjekad pojave kao zaboravljeni simbol zaboravljenog radništva i odmah budu proglašeni ekvivalentnim skandalom “zadomuspremi” i legijama crnih anđela.
Ipak, moraju biti svjesni da će takvih zastava biti sve više i licemjerno se čuditi nad time kad sila na kraju uvijek izazove reakciju. Da, mrak je i živimo u njemu pa stoga nije li najveće licemjerje što u zemlji tolikog mraka poskupljuje – struja.
Goran Gerovac je mislio da je noćna mora i kada se probudi da će ipak maršal biti na trgu. Kada je shvatio da ga nema sav bijes se pokazao u ovom pamfletiću! Za njega mi nije čudno, ali eto, bez obzira na sve čudim se VL i njegovim urednicima da ovakvo šovinističko pisanje i vrijeđanje mogu objaviti. Smeće kao ovaj tekst odavno nisam pročitao.