Nekako u isto vrijeme kad se Ivica Todorić prije desetak dana požalio kako nije moguće poslovati u Hrvatskoj jer smo protiv svega i svačega i ne možemo se ni o čemu dogovoriti, dobio sam e-mail od jednog japanskog profesora koji se bavi karakterom i identitetom nacija s pitanjima – kakvi su Hrvati, kakav je njihov mentalitet i koje su njihove vrijednosti? Moram priznati da mi je njegova istraživačka znatiželja zadala puno glavobolje, jer o ovoj problematici postoji samo nekoliko relevantnih istraživanja, a svakodnevno se susrećemo s brojnim situacijama zbog kojih nam naši vlastiti Hrvati, umjesto da ih hvalimo, idu na živce. Ili još bolje “na jetra”, kako je pisao Boris Maruna kao emigrant u svojoj poznatoj pjesmi.
Kao prvo, svi sve znadu. / Drugo, ostavljaju smeće za sobom. / Treće, u stanju su da vam probiju uši / s revolucijom i ženama... – baš tako počinje Marunina pjesma koja u sebi ima podosta istine. Ali je jasno da se karakter jednog naroda ne može izraziti samo pjesmom ili hrpom stereotipa. Nisu svi Škoti škrti, ne plešu svi Austrijanci bečki valcer, niti jodlaju po planinama, nisu baš svi Švicarci točni, niti vole čokoladu više od nas... Nisu baš ni svi Hrvati kulturni, ispolitizirani i distancirani kako o nama misle naši susjedi Srbi, a ni ljubomorni, lijeni i gostoljubivi kako o nama misle sjeverozapadni susjedi Slovenci. Jasno je da ima Hrvata i ovakvih i onakvih. Ali ipak moramo priznati da nas je zajedničko obitavanje na ovom prostoru i sve ono što smo proživljavali prilično odredilo i utjecalo na naš mentalitet. S jedne strane bogati duh i otvorenost Mediterana, s druge uštogljenost austrougarskog nasljeđa, a s treće utjecaj Balkana sa svim njegovim čarima, ali i sirovošću. A utjecali smo i jedni na druge, međusobno se mijenjali te prilagođavali pa smo svakako međusobno sličniji, negoli smo slični drugim europskim narodima.
Tako ćete na internetskim forumima kao specifičnu odliku Hrvata (bez obzira iz koje su regije) najčešće pronaći hrvatski jal. Svakodnevno on izlazi na površinu kroz zavist i ljubomoru prema susjedima, kolegama pa i prijateljima. Svatko nam je sumnjiv čim malo strši iznad prosjeka, bilo da bolje zarađuje, da je sretniji ili uspješniji u nečemu... Pored jala, poznata nam je i ona stara hrvatska uzrečica “Dva Hrvata, tri stranke”. Trenutačno ih imamo 123 registriranih. Očito se teško možemo o bilo čemu dogovoriti, a još manje podnijeti činjenicu da mi sami nismo predsjednici u vlastitoj stranci. Usporedbe radi, Amerikancima su dovoljne samo dvije. Zašto je Hrvatima toliki problem zajedništvo, suradnja ili okupljanje oko jedinstvenog cilja ili vizije?
Prije nego pokušam odgovoriti na to pitanje, moram priznati da ipak ima primjera kad nam je to uspjelo. Primjerice, u sportu i ratu. Zbit ćemo redove i disat ćemo kao jedan kad treba izboriti pobjedu na svjetskim i europskim prvenstvima. A hrvatska nacija tijekom Domovinskog rata ostvarila je monolitno jedinstvo kakvo se u povijesti ne pamti. Danas od tog duha zajedništva nema ni ostatka ostataka. Hrvatsko se društvo danas mrvi i raspada, dijeli i sukobljava. Politolozi i sociolozi slažu se kako je posljednjih godina na djelu destrukcija svih bitnih institucija hrvatske države. Nerijetko stranci stječu dojam kako imamo prelijepu zemlju, a zapravo ne znamo što bismo s njom. I doista im nije jasno što je uzrok tim našim podjelama, sukobima, nesnošljivosti i nepostojanju dijaloga i tolerancije, u vremenu kad smo dogurali do vrata Europske unije i kada bismo složno trebali odrediti svoju budućnost. T
akozvane političke elite, posebice one na vlasti, očito su svjesne toga, ali umjesto da porade na kulturi dijaloga, suradnji i otvorenosti, međusobnom poštovanju i poštovanju države kojoj bi trebali služiti, one, nažalost, samo potpaljuju nove požare i šire kulturu podjela, netolerancije, destrukcije i straha. Oni svjesno ili nesvjesno potkopavaju hrvatski identitet i ubijaju duh naroda. Jasno, ne govorim samo o aktualnoj vladajućoj garnituri, nego i njihovim prethodnicima. Više nego ikad treba nam odgovornosti a manje vlastitih ega, osobne netrpeljivosti i ideološke zadrtosti. Jedan me je američki novinar prije nekoliko godina upozorio kako smo rijetka država u kojoj se jedan predsjednik (danas bivši) s takvim animozitetom odnosi prema svome mrtvom prethodniku, da je spreman ugroziti interese i ugled vlastite države.
Da nam takvo ponašanje nije prirođeno nego usvojeno, svjedoči činjenica kako Hrvati sjajno mogu funkcionirati kao zajednica, ne samo u ratu i sportu već i kad treba pokazati solidarnost i pomoći bližnjemu u nevolji, kao što je to bilo nedavno kad nas je ujedinila u dobroti mala Nora Šitum. Ali u politici i gospodarstvu nema šanse postići bilo kakvu slogu, međusobnu potporu, razumijevanje ili suradnju u korist nekih viših interesa. Tamo vlada pravilo – ili će biti po mome, ili neće nikako, odnosno ako ja nemam koristi, neće imati nitko. I u politici, i u gospodarstvu imamo sjajnih pojedinaca. Ali jako teško mogu udružiti snage kao kad su se, primjerice, Finci svojedobno udružili oko lansiranja Nokije ili Islanđani u stajalištu da narodnim novcem ne financiraju posrnule banke, makar se zbog toga izravno suprotstavili moćnoj Britaniji. Naši najuspješniji pojedinci pokazuju svoje domete uglavnom u inozemstvu, gdje svoj talent razvijaju do neslućenih visina, bilo da je riječ o znanstvenicima, umjetnicima ili poslovnim ljudima. I tako je već stoljećima. Ovdje su uspijevali samo oni najuporniji i pritom je cijena njihova uspjeha bila golema, a najviše su im stradavali živci.
Uistinu je teško pronaći neko područje u našem društvu oko kojeg se ne vodi neka bolesna svađa. Jesu li Hrvati uistinu konfliktna nacija, kako je rekao svojedobno akademik Dušan Bilandžić? Ili je to što nam se trenutačno događa produkt naše suvremene povijesti, tranzicije pomiješane s gospodarskom krizom i krizom vrednota? Možda je odgovor znao naš poznati akademik Josip Županov, koji je još 1993. pisao kako smo iz bivšeg samoupravnog socijalizma naslijedili radikalni egalitarizam, čija je glavna ideja da nitko ne smije dobiti više od onoga koji ima najmanje. Upravo u tom nasljeđu profesor je vidio antipoduzetnički stav koji je zavladao Hrvatskom te negativan odnos prema privatnim poduzetnicima. To nas je breme opteretilo i “intelektualnom uravnilovkom”, odnosno svođenjem svega u državi na prosječnost koja ne može prihvatiti inovacije. Očitovalo se i odbacivanjem stručnog znanja i profesionalnih kriterija te općenito antiintelektualizmom. Stoga nije čudno što smo danas protiv svega i svačega, što ne možemo podnijeti nečiji uspjeh ili prihvatiti da netko o nečemu zna bolje od nas. Takvo ponašanje uvelike blokira razvoj tržišne ekonomije, ali i modernizaciju našeg društva. Županov je tvrdio kako smo iz naše suvremene prošlosti naslijedili i autoritarnost, koja se danas očituje u poslušničkoj i autoritarnoj političkoj kulturi, kao jednoj od važnijih zapreka u razvoju moderne demokracije. Sve su to stari oblici ponašanja, kojih se moramo riješiti jer su destruktivna a ne motivirajuća.
Uostalom zbog svoje su promašenosti i dovela do propasti komunističkog sustava. No, mnogi se ne usude otvarati temu ukidanja komunističke tradicije prakse i mentaliteta u suvremenoj hrvatskoj stvarnosti jer bi mogli biti okvalificirani kao desničari. Zato uglavnom za sve nalazimo razloge u “mračnim” devedesetima, kao da smo jednom zauvijek zatvorili bilo kakav utjecaj one stare socijalističke Hrvatske. Nije sve u socijalizmu bilo tako loše, ali smo očito uspjeli očuvati u svome mentalitetu one njegove negativnije aspekte.
Mnogi su 1990. promijenili odijela i retoriku, ali ništa nisu poradili na obrascima svoga ponašanja. Nastanak hrvatske države nisu pratile promjene u političkoj kulturi pa se mnogi među nama u novim okolnostima ponašaju isključivo na stari način. Na usnama su im demokracija i europski standardi, a zapravo uopće nisu naučili što to zapravo jest. Uostalom bilo kakvo učenje im je strano. Zato nam se iz današnje perspektive uopće ne zvuči suvišno Tuđmanova misao (koja je tada izazivala podsmijeh) kako hrvatskom narodu treba duhovna obnova nakon izlaska iz bivšeg sustava. A mi nismo ni došli k sebi a već smo upali u ralje kapitalizma i globalizacije. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli. Mediji i obrazovanje nisu bili na visini zadatka. Tako da do danas uglavnom nismo naučili što znači imati vlastitu državu i kako se ponašati prema nacionalnim interesima. Previše je među nama ostalo podaničkog mentaliteta. “Čini se da se u Hrvatima tako duboko ukorijenila tvrdokorna volja za ropstvom, koja sada čini da i sama ljubav za slobodom više ne izgleda prirodnom”, napisao je Boesi još prije nekoliko desetljeća. Domovinski rat nam je vratio samopouzdanje, ponos i vjeru u sebe, ali, nažalost, taj zanos je brzo kopnio. Predugo smo čekali Gotovinin povratak iz Haaga i potvrdu o pravednosti Domovinskog rata, a sami sebe već smo bili uvjerili da s nama stvarno nešto nije u redu i da možda i jesmo tako zli i loši. No, ipak nije prekasno za promjene. Ako ništa drugo, Europa će nas natjerati da se malo redefiniramo kako bismo mogli svijetu reći tko smo i kakvi smo!
A imaju Hrvati i te kako i pozitivnih strana, koje njihov identitet i karakter čine posebnim. Eduard Kale svojedobno je izdvojio pet vrednota koje su Hrvati kroz cijelu svoju povijest ipak uspjeli sačuvati: domoljublje (samo zahvaljujući toj činjenici hrvatski se narod uspio održati u okrutnoj povijesti), žrtvovanje (iako je Kristov misterij i kult križa bitno obilježje kršćanstva, vrednota žrtvovanja za drugoga i domovinu, kult žrtve i simbol križa nisu toliko naglašeni i gotovo sveprisutni ni u jednog naroda kao u Hrvata), ljubav prema majci (zbog ratova i smrti kojima su Hrvati bili izloženi, ponajprije muškarci, želja za opstankom okrenula se ženi majci, pa je ljubav prema majci uzdignuta u jednu od temeljnih vrednota u Hrvata; istodobno ta se vrednota u Hrvata vezala uz kršćanski kult Majke Božje), ispomoć (skrb o pripadnicima zajednice pretpostavlja se kao temeljni ćudoredni poziv pripadnika, briga za opstanak i boljitak zajednice), pravednost (pravednost kao vrednota kod Hrvata uočljiva je još u ranom donošenju brojnih zakonika i statuta, u mnogim književnim djelima, u pravaškoj ideologiji...) Kale ističe kako su neke od spomenutih vrednota svojstvene i drugim narodima, međutim Hrvati su ih usvojili kao svoje i ugradili u svoju svakodnevicu te stil življenja, čime su oblikovali svoju posebnost.
Mnogi autori Hrvatima pripisuju i ljubav prema slobodi, otvorenost, radišnost i upornost (o čemu su svjedočili naši iseljenici na svim svjetskim meridijanima i paralelama). Često se isticala i hrabrost, što je isticao još Napoleon, a danas je primjer mnogim suvremenim vojskama u sklopu NATO-a. Tu je i druželjubivost, ali i sklonost korupciji.
Hrvati dugo nisu imali svoju državu pa je očito potkradanje tuđinske vlasti nekada bila vrlina, a znamo da se navike sporo mijenjaju. A ako bismo morali na kraju istaknuti jednu riječ koja bi najbolje opisala hrvatsko društvo u ovom trenutku, to bi mogla biti riječ rastresitost. Ta je rastresitost, u svakom smislu, potencijalni izvor kreativnih energija, ali može biti i opasna zona novih podjela i samodestrukcije.
>> RH slabo potiče raskrinkavanje korupcije u obrambenom sektoru
>> Gredelj: Nobilo i ljevičari narodu su ogadili čak i državu
Izvrstan clanak,autor je pogodio u sridu.