Prošle subote Večernjak je objavio prijepis razgovora koji je snimila vukovarska gradska vijećnica Marija Budimir, a u kojem joj gradonačelnik Željko Sabo iznosi nemoralnu političku ponudu. Kupovanje vijećničkih glasova, koje je dosad bilo javna tajna, zahvaljujući Sabinoj ograničenosti isplivalo je na površinu u punom svjetlu. Ta vrsta korupcije razara zajednicu, krši pravila političke igre, obesmišljava izbore i predstavničku demokraciju. Političkih transfera bilo je i prije, no vukovarski je pokušaj drastičan. Nekoliko tjedana nakon izbora, nakon nesmiljene predizborne borbe, u kojoj je SDP-ovac Sabo tijesno pobijedio na izborima za gradonačelnika, a u Gradskom vijeću SDP-ov i HDZ-ov blok imaju isti broj vijećnika, razrješenje političke pat-pozicije je, razumljivo, pod velikim povećalom javnosti. Da je HDZ-ova vijećnica prihvatila Sabinu cijenu i prodala se, što se moglo očekivati? Da će javnost progutati priču kako se HDZ-ovka preko noći prosvijetlila poput Savla na putu za Damask i shvatila da je SDP stranka njenog života?
Jasno je da bi to bilo političko i moralno samoubojstvo, a isto bi bilo da se dogodio obrnut prijelaz. Čitanje transkripta izaziva dvostruku nelagodu. Pokazuje kako se Sabo upetljava u složenu igru kojoj nije dorastao, sugovornica ga kao zadnjeg balavca navlači tako jeftino da se čitajući sramiš umjesto njega. Problem je primarno u nemoralnosti pokušaja kupovine vijećnice, ali ono što dodatno sablažnjava je Sabina naivnost, nesposobnost, nepametnost, način na koji opravdava ponudu, kako gradi sliku samoga sebe. Kao da ne traži ruku vijećnice u skupštini, nego prevarantski naivki obećava ženidbu.
Prvo, Sabo je svemoćan, ispunjava sve želje: “Pa šta god zamisliš, šta god zamisliš. Nisam zlatna ribica, ali ti si pametna žena. Što god zamisliš, što god.” Nije zlatna ribica pa ne može učiniti da, primjerice, vijećnica proigra najbolji tenis na svijetu i osvoji sljedeći Roland Garros, ali može sve realno zamislivo. U nastavku razgovora će se pokazati kako je plafon Sabine imaginacije pedeset tisuća kuna, što je prilično jadna cijena vlasti u važnom gradu, a svjedoči i o kokošarskoj razini na koju se srozala politička korupcija nakon sanaderovskog klepanja na veliko.
Pokušavajući je ohrabriti, Sabo ističe kako je on diskretan pa osvajanja, i ljubavna i politička, drži za sebe. Slijedi basna o vuku samotnjaku u kojoj gradonačelnik znakovito priča o sebi u trećem licu:
“Marija, da ja tebi kažem nešto. Ovako, Željko Sabo, to ti je ovako, je uvijek bio vuk samotnjak i kao momak. Kad sam došao, kad sam bio trinaest godina, onda je moj tata meni rekao, zapamti, znači kao najboljem prijatelju mi je rekao, zapamti, trinaest godina sam imao. Ti želiš biti s nekim djevojčicama i ti ćeš željeti nešto od njih, on je rekao nešto, ali one odlučuju da li će biti s tobom i što ćeš ti s njima raditi. I to poštuj. Ako ti povjeriš to svom nekom prijatelju, onda će ona ispast ovakva onakva i ne znam ni ja sve i ako se to počne pričat, onda ti ćeš doživjet da će sve djevojčice bježat od tebe.” O tome što bi poslije bilo s djevojkom nije pričao ni najboljim prijateljima pa stoga valjda nitko neće ni pomisliti da je bilo ičega čudnog u tome da mjesec dana nakon izbora vijećnica prelazi iz HDZ-a u SDP.
Štoviše, uvjerava je da je konvertitstvo vrhunac čojstva: “Kažu, bez obzira dal se radi o bilo kojem vijećniku, kojoj političkoj stranci, i šta ja znam, neko to kaže prebjezi. Nisu to prebjezi. To su pravi ljudi. Zašto? Zato što oni kažu: građani su odlučili, građani su odlučili ta i ta osoba.” Uvjerava je da je “razgovarao i s određenim ljudima sustava i tako s ministrima” i izravno u priču upetljava potpredsjednike Vlade Milanku Opačić i Branka Grčića.
U usporedbu sa Sabinom navlakušom, vuk je vabio Crvenkapicu s više dostojanstva i inteligencije: “Što se tebe osobno tiče, ja ti sad kažem ti zamisli, zamisli što ti tu vidiš, što ti tu vidiš za sebe, što ti tu želiš osim toga što jesi. Je li iznad, još pored toga i ostalo...... Reci? Jesi spremna?” Eksplicitno joj nudi svoje mjesto u Nadzornom odboru Borova s naknadom od dvije tisuće kuna, a potom razvija obećanje u smjeru europske bajke, ultimativne fantazije pravog socijaldemokrata: “Kod imenovanja, kad se dođe u tu situaciju, ti možeš doć u situaciju da budeš u okviru Gradske vijećnice, da budeš u komisiji međugranične suradnje ili da budeš u komisiji europske integracije, da budeš predsjednica te komisije!”
Vrhunac je farse kad naglašava: “Bez obzira što nas je ovaj interes spojio, ti stvarno imaš sposobnosti za to.” Kako to da njezine sposobnosti nije spoznao dva mjeseca prije pa joj ponudio mjesto na listi SDP-a, nego ga je prosvijetlilo tek u situaciji u kojoj mu treba njezina ruka u Gradskom vijeću? Kao teolog, traži i krajnje fundiranje: “Na neki način sve nekako izgleda da Bog spaja neke ljude pomalo pa možda je i nas spojio.” Onda slijedi stvar za USKOK: “Znači, to su gospodarstvenici koji su došli kod mene i koji su rekli. Sad ti to kažem, valjda me ne snimaš. (da, naivčino, snima te!) Znači, a ovaj, koji su rekli: Reci, gradonačelniče, koliko novaca? Šta možemo da učinimo u toj situaciji? Jel to 50.000, jel to 10.000, 20.000 kuna, reci gradonačelniče. Dat ćemo 50.000 kn za vijećnički mandat.” Koji je interes tih poduzetnika da daju pedeseticu kako bi Sabini kontrolirali Gradsko vijeće? I kako bi im onda oni uzvratili?
Po starom, lošem običaju uhvaćenih s prstima u pekmezu da se vade, Sabo je prvo negirao razgovor, potom prijetio tužbom za neovlašteno snimanje, a na koncu sve “objasnio” time da su snimku montirali Vaso i Karamarko. Koji li su to tek oskarovski montažni maheri kad nevin razgovor o zeki i potočiću uspiju premontirati tako da izgleda kao odvratno političko podmićivanje garnirano stupidnom mačističkom poetikom!
>> Sabo: Možda je snimka osvanula u uredu Karamarka i Brkića
