Zoran Milanović u imovinsku karticu neće morati unijeti članstvo u Savezu komunista Jugoslavije koje i kao predsjednik države taji od javnosti.
Za razliku od Glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića koji je morao podnijeti ostavku, premda ni on ne plaća članarinu masonima niti sudjeluje u njihovu radu. Milanović je za kompromitirajuće komunističke dokumente koje je u Hrvatski državni arhiv devedesetih dostavio SDP, a koje je 3. siječnja uoči izborne šutnje objavio kontroverzni Bože Vukušić, rekao da su krivotvorine. Međutim, prema tekstu objavljenom u nedjeljnom Večernjaku, dva svjedočenja potvrđuju Milanovićevu komunističku prošlost, a na što predsjednik nema komentara.
Ako je saborska zastupnica Vesna Pusić bila zgrožena priznanjem Jelenića da mu je poziv u masonsku organizaciju imponirao, kako će tek reagirati na to što nam šef države nije priznao kako mu je prijedlog za prijem u beogradsku vojnu podružnicu SKJ “izuzetno polaskao”. “Dah ti stane kada čuješ njegovo objašnjenje o pristupanju masonima”, rekla je Pusić za Jelenića.
Onda je barem minutu hvatala zrak kad je pročitala što je Milanović pisao u svojoj biografiji 1985. kako bi dobio za njega laskavu titulu člana SKJ i da je Hrvatska 2020. izabrala tog bivšeg pristašu jednoumlja za predsjednika Republike.
Pa neka se samo još netko usudi propitivati može li se Milanović promijeniti. Nakon takvih metamorfoza!? Iz komunista u republikanca. Iz pobornika komunističkog kiča i Titova gardista u protivnika hrvatskog povijesnog “kiča” i Počasne bojne. Od “ćate JNA” do kritičara “briselskog ćate”. Ako to nije promjena, onda to može značiti jedino da se Hrvatska još od komunističkih vremena nije promijenila.
Za očekivati je urnebesnu reakciju Vesne Pusić na partijski dokument, u kojem se Zoran Milanović hvalio da su mu roditelji članovi SK, otac od 17. godine, a svi muški članovi u obitelji imaju Spomenicu 1941., te je zaključno napisao: “Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou’.
A što ima da je braniteljima govorio “moja stara nikada nije bila vojni lekar”. I u SKJ ulazilo se na preporuku, kao i u masone, a u onoj za današnjeg “predsjednika s karakterom” pisalo je da povjerene zadatke izvršava “bez pogovora i savjesno”! I, pazite sad ovo, nasuprot fami iz premijerskog mandata: “Ističe se radom i svojim odnosom prema radu”. Uz to je “vrlo zapažena njegova aktivnost na satovima političkog obrazovanja i na kursu marksističkog obrazovanja”.
U JNA je došao 2. kolovoza 1985. i već do 27. rujna kad je primljen u SKJ uspio se nametnuti, unatoč tomu što se “u JNA prvih mjesec dana skoro ugušio od alergije”, kako je jednom posvjedočio prikazujući svoju tešku sudbu za razliku od onih koji su se izvukli od služenja u JNA.
Vjerojatno je pomoglo i što je beogradskim drugovima kritizirao rad zagrebačkih komunista, koji je naveo kao razlog što se nije ranije učlanio u SKJ unatoč obiteljskoj komunističkoj tradiciji. Dok je Dražen Jelenić morao dati ostavku, Zoranu Milanoviću članstvo u SKJ mogu zamjeriti samo oni koji su glasovali za njega, i to na nekim narednim izborima.
Bizarno je da dužnosnici moraju u imovinsku karticu upisati članstvo u udrugama i organizacijama pa i ako su članovi udruge ljubičica, ali ne i da su bili članovi komunističke partije. I to što Milanović u kampanji nije govorio istinu o svom članstvu u SKJ, ne može mu se formalno zamjeriti jer nije bio dužnosnik. Za razliku od pitanja je li kao premijer Hrvatsku uoči ulaska u EU izložio sramoti kako bi zaštitio komunističkog udbaša od izručenja Njemačkoj.
Hrvatski dužnosnici, za razliku od bivših zagrebačkih komunista, “u obnašanju javnih dužnosti moraju postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojanstvo povjerene im dužnosti te povjerenje građana”.
Dakako, još uvijek je vijest kad na vlast dođe netko tko nema veze s komunistima, pa je i u slučaju Milanovića sporno “samo” to što je narušio povjerenje ne govoreći istinu. Uzgred, što nam govori činjenica da se tek 2020. razotkriva komunistička prošlost bivšeg premijera i šefa države? Ako ne moramo znati tko su bili komunisti, zašto trebamo znati tko su masoni u politici!?
"Ako to nije promjena, onda to može značiti jedino da se Hrvatska još od komunističkih vremena nije promijenila." I nije se previse promijenila, sve te promjene su manje-vise kozmeticke prirode. Na vlasti se izmjenjuju lijevo i jos lijevije krilo SKH, sloboda govora je pod nesnosnim pritiskom... narocito kad protivnici establishmenta zele nesto reci, svi bivsi udbasi su se vrlo dobro snasli u novoj vlasti, isto tako i sav bivsi komunisticki kadar, ukljucujuci njihove potomke i ideoloske istomisljenike... Najznacajnija promjena je u tome sto se prije odlazilo po misljenje u Beograd, a sad se odlazi u Bruxelles, sto opet ne znaci da Beograd i dalje nema utjecaja na zbivanja u Hrvatskoj preko hrvatskih petokolonasa i vlastite vrlo razgranate i aktivne obavjestajne i kontraobavjestajne mreze...