Preksutra biramo predsjednika države, pa ću se malo zaletjeti u povijest te dužnosti i izbora za državnog poglavara. Dr. Franjo Tuđman bio je deset godina predsjednik države, pa je tu dužnost učinio iznimno autoritativnom, a podosta od te autoritativnosti ostalo je i nakon što su, dok je Mesić bio na Pantovčaku, ovlasti predsjednika drastično smanjene. Gotovo posve je ostao bez izvršne vlasti, zadržao je nešto ovlasti u imenovanju veleposlanika, vojnih zapovjednika i šefova obavještajnih službi, u raspisivanju izbora i referenduma, u pomilovanjima, dodjeli odlikovanja itd. Jedine vidljive uloge predsjednika poslije Tuđmana bile su određene kritike Vladi, nakon kojih bi obično uslijedilo objašnjavanje i pomirba na relaciji Pantovčak – Banski dvori te različite izjave o različitim temama, katkad uobičajene, katkad za javnost izazovne, iritantne ili jedva dočekane.
Velika im je prednost bila što su svakoga mogli pozvati na odgovornost dok sami ni za što nisu bili odgovorni. Tako su mogli uživati u moći koja je bila nemoćna, u svojoj važnosti s kojom ništa važno nisu mogli učiniti, u zauzimanju za gospodarski i životni boljitak u Hrvatskoj na koji nisu imali nikakva utjecaja, u solidarnosti s narodom, sirotinjom i obespravljenima kojima ništa nisu mogli pomoći nekim mjerama i postupcima jer ih nisu mogli poduzeti. No kao što su sami sebi pripisivali veliko značenje u hrvatskoj politici, u to su značenje vjerovali i građani koji su ih jako poštovali i uzdali se u njihove riječi. Kako ni za što nisu bili odgovorni, mogli su biti sigurni da nitko u njih neće uprijeti prstom kao u krivce za stanje u zemlji, pa je odnos između građana i predsjednika bio neusporedivo topliji nego između građana i premijera i njegove Vlade. Ali to je bio i razlog što su brzo zaboravljani, pa su, na primjer, i Mesić i Josipović na izborima nakon svojih predsjedničkih mandata dobivali beznačajne postotke glasova, a stranka koju je osnovao Josipović nije pravo ni zaživjela te se ugasila.
Svi su izbori za predsjednika ipak izazivali golemu pozornost birača te bili jako dramatični, a plodove te dramatičnosti lijevi su kandidati od 2000. godine obilnije ubirali od desnih. Ako se složimo da je Budiša bio više desno nego lijevo, a Mesić obratno, možemo reći da je ljevica trijumfirala tri puta zaredom – dvaput Mesić i jednom Josipović. Prvi put, 2000. godine, Mesić je prije izbora bio na nekoliko postotaka potpore birača, ali je vještom kampanjom punom viceva, dosjetaka, žalaca i privlačnih obećanja došao do pobjede, uvelike zahvaljujući Budišinoj zakopčanosti i samoljublju.
Evo primjera koji pokazuje kako je Mesić pobijedio a Budiša izgubio. U drugom krugu Mesić je na pitanje očekuje li i glasove HDZ-ovih birača odgovorio – svakako, a na isto pitanje Budiša je odgovorio sa silnom bahatošću i umišljenošću u svoju veličinu – ne očekuje glasove HDZ-ovih birača nego će pobijediti glasovima onih koji u prvom krugu nisu izišli na izbore. A, naravno, izići će da ne propuste povijesnu priliku da glas daju povijesnom Budiši. Na idućim izborima 2005. godine Sanader je Mesiću uručio pobjedu i prije glasanja – kandidiravši Jadranku Kosor koja nije imala nikakve šanse. I bilo bi bolje da je u drugi krug ušao Boris Mikšić.
Sanader je desnicu i HDZ na putu na Pantovčak spriječio i drugi put, 2009. godine – njegovi prijatelji Nadan Vidošević i Dragan Primorac uzeli su dio glasova koje bi, da se oni nisu kandidirali, sigurno dobio Hebrang te u drugom krugu pomeo Josipovića koji je pobijedio Bandića. Poslije dva Sanaderova udara na vlastitu stranku u predsjedničkim izborima, isti je pothvat pokušao historijski pjevač zabavne glazbe Miroslav Škoro, “desničar” kojemu su prije izbora hvalospjeve sricali Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Za mnoge je zasad velika tajna što su ti istaknuti ljevičari koji politički žive od upozoravanja na opasnosti od desnice izrekli svoja iznimno visoka mišljenja o Škori koji je slovio kao favorit desnice, pa i one malo žešće ili žestoke.
Otkad je odlučio biti kandidatom na izborima Škoro se ustrajno poistovjećuje s narodom, premda ga narod nije za to ovlastio – u prvom je krugu dobio glasove samo osmine svih birača u Hrvatskoj. Zamislite da se Škoro hrani onako kako obmanjuje javnost, to jest da jede samo osminu svojih dosadašnjih doručaka, ručaka i večera! Umro bi od gladi! U idućoj godini želim vam svaku sreću, a Kolindi i narodu nadasve dobar tek.
VIDEO Skoko i Macan uoči drugog kruga predsjedničkih izbora
Gospodine ivkovšiću vama je čudno što prigorci i zagorci podržavaju Škoru. Moja sva pokoljenja u zadnjih 300 godina su 10 km od Jelačić placa i svi su nam dobrodošli. Vama to nije jasno, dosta nam je dvovlašća. Pametni to razumiju, ali svi očito ne. Čega se bojite?