Mirko Novosel preuzeo je seniorsku reprezentaciju Jugoslavije 1973. nakon što je prije toga poharao Europu u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji. I odmah je osvojio europsko zlato u Španjolskoj, da bi vrhunac stigao dvije godine poslije, u kasno proljeće 1975. na domaćem tlu – u Splitu, Rijeci, Karlovcu i Beogradu.
Važno je napomenuti da će ostati u kolektivnoj uspomeni kao izbornik koji je nabio veliki kompleks do tada nedodirljivoj Zbornoj komandi. Novosel je pronašao recept kako im stati na kraj, a diplomski rad bilo je Europsko prvenstvo u tadašnjoj Jugoslaviji prije točno 40 godina.
Kićane, ruke ti se pozlatile
Jugoslavija je uz SSSR bila glavni favorit za prvo mjesto. Svi su s velikim nestrpljenjem očekivali da oba sastava apsolviraju svoje utakmice i onda u zaključnom susretu odluče tko je bolji. Nije to bilo klasično finale, već su obje reprezentacije pobjedama u završnoj skupini osigurale veliku utakmicu. Jugoslavija je uvodni dio odradila u Splitu i s lakoćom dobila Nizozemsku, Tursku i Italiju. Preseljenjem turnira u Beograd, redom su padale Španjolska, Čehoslovačka i Bugarska, da bi se posljednji, odlučujući susret dogodio 15. lipnja 1975. u dvorani Pionir, pred 7000 gledatelja. Tada je to bila velika brojka jer nije bilo tako ogromnih dvorana kao danas. Nije bilo velebnih arena kao što su danas beogradska ili zagrebačka.
– Nakon utakmice s Rusima naša zlatna medalja bit će još vrednija, još dragocjenija, još “karatnija”. Cijenimo kvalitete SSSR-a, ali ne podcjenjujemo svoje vrijednosti. Tu je i naša tradicija stvorena posljednjih godina. Medalja se nikad ne daje na poklon. Pogotovo ne ona zlatna. A za nju su naši dečki spremni i orni – najavio je posljednji susret na prvenstvu izbornik Mirko Novosel.
Uoči utakmice najveća dvojba bila je vezana uz nastup Dragana Kićanovića, koji je teže ozlijeđen u dvoboju protiv Čehoslovačke. Dobio je udarac u butni mišić i izgledi da zaigra protiv SSSR-a bili su vrlo mali. Ali doktori su učinili čudo i “skrpali” mladog brku. Sat i pol prije početka finala euforija je u dvorani dosegla vrhunac. Izašli su iz svlačionice i akteri, Kićanović čak 20-ak minuta prije ostalih, po izričitom naputku Mirka Novosela. A sama utakmica – ljepotica.
Gotovo svi novinari i stručnjaci koji su gledali susret unisono su zaključili da je to bila utakmica za povijest. Dragan Kićanović pobijedio je svoje tijelo. Primio je injekciju, a onda odigrao maestralnih 40 minuta – za udžbenike. Sa samo 22 godine bio je pravi vođa na parketu. Postigao je i koš odluke, nakon kojega je Mladen Delić urlikao: “Kićo, Kićane, ruke ti se pozlatile!”
U Liegeu obranili naslov
Veliki trenerski mag Aleksandar Nikolić nakon utakmice je rekao: “Takva utakmica se ne zaboravlja, pamti se godinama. Velika igra plavih, veliki trijumf!”
Krešimir Ćosić proglašen je najboljim igračem prvenstva. A posebno je ganut bio Rato Tvrdić, kapetan generacije, kojemu je taj susret bio oproštaj od reprezentacije: “Bolje nismo mogli. To je savršenstvo. Nitko nam ništa nije mogao. Sve je funkcioniralo kao najbolje podmazani švicarski sat.”
Poslije je Jugoslavija obranila naslov u Liegeu 1977., ali ipak je taj iz 1975. ostao poseban.
>> Ja sam bio samo petarda, a Giergia atomska bomba!
pa dobro, Beograd može biti Novoselov diplomski rad, ali Moskva je doktorska disertacija...